Jučer je u u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta održano predstavljanje knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“, koju je priredio dr. sc. Ante Čuvalo.

O knjizi su govorili: prof. dr. sc. Ivo Banac, Hrvoje Hitrec, dr. sc. Stjepan Matković i dr. sc. Tomislav Jonjić.

U nastavku donosimo izlaganje književnika Hrvoja Hitreca.

“100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“

Kada jednoga dana bude napisana cjelovita knjiga o hrvatskim stradanjima u dvadesetom stoljeću, njezin bi naslov trebao biti „Od Odese do Ovčare“.

Nedavnih je dana održan prosvjed u Vukovaru protiv samozatajnog rada hrvatskih ustanova u potrazi za srpskim zločincima. Preživjeli Hrvati i Hrvatice govorili su o svojim patnjama, toliko potresnim da ih ni nacionalna televizija nije prenosila kako ne bi ozlojedila osjetljivoga partnera u današnjoj vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Osim tih usmenih svjedočanstava imamo već cijelu biblioteku pisanih sjećanja,s imenima žrtava i krvnika, te načinima na koje je razularena rulja srpskih četnika vođena rukom jugoslavenske vojne sigurnosne službe mučila i ubijala hrvatske zarobljenike, vojnike i civile.

Kada se ta svjedočanstva usporede s onima iz pravaške saborske interpelacije 1918. nema ama baš nikakvih razlika: prebijanja, prolazak kroz dvorede batinaša, ponižavanja, lomljenja kostiju, polijevanja kipućom vodom, bičevanja, ranjavanja, masakriranja, odsijecanja glava i strijeljanja.

Rukopis je ostao isti, kao i politički ciljevi koje je Supilo podosta akademski nazvao ortodoksnim srbijanskim ekskluzivizmom.

O Hrvatima koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo i njihovim sudbinama znade se premalo, osim možda o nekima koji su se nakon oktobarske revolucije pridružili komunistima. O tome kako su domobrani iz ruskih ruku došli u srbijanske, znade se se još manje – da su u listopadu 1916. desetci tisuća njih, ratnog roblja, pokupljeni s njiva i iz rudnika prevezeni u Odesu, te što se ondje događalo. Zato je knjiga koju večeras predstavljamo, nastala trudom Ante Čuvala, doista dragocjen podsjetnik i prinos hrvatskoj martirologiji. Prije svega poradi uvida u gotovo zaboravljenu pravašku interpelaciju koju je usred negodovanja zastupnika većinske Hrvatsko-srpske koalicije u srpnju 1918. pročitao Aleksander Horvat i koja je, da je bilo pameti, trebala makar i u zadnji čas probuditi hrvatske narodne instinkte. Jer, Odesa je bila zlokobna poruka što će se zbiti s Hrvatima i Hrvatskom u jugoslavenskoj utopiji pod batinom srbijanskoga terora.

Godinu dana prije krvave kupelji u Odesi, Supilo je u poznatoj promemoriji ucrtao put kojim je trebalo krenuti, pun sumnja u sposobnosti Srbije da se reformira, kako kaže, odnosno krajnje rezerviran prema mogućnosti pravedne zajednice u kojoj bi Hrvatska imala ravnopravan položaj sa Srbijom, te on govori o okupljanju svih hrvatskih zemalja i njihovu sjedinjenu s Hrvatskom, s tim da se političko ujedinjenje svih južnih Slavena odgodi do povoljnijih dana. To se, doduše osamnaeste i dogodilo nakon sloma Austro-ugarske, ali samo kao kratkotrajna epizoda jer je zamka ujedinjenja već bila dobro postavljena u zajedničkom pothvatu Pašića, Trumbića i Pribićevića, uz asistenciju mnoštva hrvatskih političara nedoraslih povijesnom trenutku.

Jugoslavenski je odbor glede Hrvata u ruskom zarobljeništvu imao svoju viziju oblikovanu u prijedlogu dr. Ljube Leontića o osnivanju organizacije dragovoljaca regrutiranih iz hrvatskih i slovenskih zemalja, pod imenom Jadranske legije. Potom je ime modificirano u Jugoslavensku legiju, ali ni ta nije bila prihvatljiva za Srbijance koji su znali da bi ona mogla postati vojnom silom nad kojom nemaju nadzora i ojačati političku poziciju Jugoslavenskog odbora. Za njih je bio prihvatljiv samo Srpski dobrovoljački korpus u koji bi uz Srbe bili uvršteni Hrvati, Slovenci, Česi i bosanski muslimani koje su ionako proglasili poturčenim Srbima.

Srbiji skloni krugovi u carskoj Rusiji podržali su zamisao i izručili hrvatske zarobljenike srbijanskoj soldateski, slično kao

 

 

 

Englezi 1945. jugoslavenskim komunistima. Tada počinju zvjerstva

u Odesi te traju skoro do sredine devetsto sedamnaeste. Nekoliko mjeseci nakon februarske revolucije, skupina hrvatskih časnika obraća se novoj vlasti Deklaracijom koja je dobrim dijelom na tragu Supila, traže ravnopravnost srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja po uzoru na Švicarsku i Sjedinjene države, spominju federativnu Jugoslaviju, a veliku Srbiju nazivaju plodom šovinističkog i prirodnog ludila, s naglaskom na prirodnom. Točno defniniraju ideju velike Srbije kao parazitizam u vezi s ekspanzivnošću…

U sljedećim se mjesecima Korpus osipa, nove vlasti ne pokazuju simpatije prema Srbiji, a ne pomaže ni dolazak s Krfa generala Živkovića, intimusa Aleksadra Karađorđevića. Na kraju u Srpskom dobrovoljačkom korpusu ostaje manje od tisuću Hrvata i Slovenaca i oko sedamnaest tisuća Srba iz Dvojne monarhije. Njihov je put do Soluna posebna priča, dio odlazi transsibirskom željeznicom do Tihoga oceana, drugi do Sjevernoga mora, pa se odatle prevoze brodovima. Nevelika vojna snaga, koja se na solunskoj fronti priključuje srbijanskoj vojsci strahovito oslabljenoj nakon povlačenja iz Srbije kroz albanske gudure. Nije uspjelo ni regrutiranje dragovoljaca iz Sjeverne i Južne Amerike, ponešto se uspjelo naći među Hrvatima u Italiji koji su imali i komičnih poteškoća da se predaju Talijanima, budući da su se Talijani htjeli njima predati.

No, vratimo se pojedincima iz naroda, čiji su iskazi navedeni u interpelaciji koja nije ostala na općenitostima, pa je zato toliko snažna. Zagorci uglavnom, seljaci, Prigorci, poneki s Banovine ili iz Like jednostavnim izričajem svjedoče o grozotama u Odesi. Oni su se osjećali pripadnicima hrvatske vojske u sastavu austro-ugarskih snaga. Kada ih srbijanski oficiri isprva nagovaranjem a zatim brutalnim načinima tjeraju da se uključe u Srpski dobrovoljački korpus, naši ljudi javljuju da su „vojnici kraljevine Hrvatske, a ne kraljevine Srbije“. Najveći dio njih ne da slomiti, makar ih i ubijali, a tako i hrvatski časnici . Hrvati se bune,u Kanatnom zavodu usred Odese nemaju šanse zbijeni u omanjim prostorijama i na hodnicima, ali na Kulikovu polju goloruki uspijevaju razbiti mučitelje, a gube tek kada ovima dolaze u pomoć Kozaci.

Članovi Jugoslavenskog odbora koji dolaze u Odesu, nimalo im ne pomažu. Kao ni Hrvat Ivan Šubašić koji se štoviše pridružuje mučiteljima, o čemu svjedoči Franjo Malčić iz Čučerja koji će u trenutku stvaranja Banovine Hrvatske biti zaprepašten kada ugleda bana. „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju u kojoj je of človek bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli i u nekoj cukerfabriki pa su ih utapali u šekretu a onda po noći hitali na platone i vozili vu Crno more, da ih tam pojedu morski cucki .“ Tako. Ili su ih zakapali bez imena.

Doista, stota obljetnica interpelacije pravo je vrijeme za ovu knjigu koju je priredio Ante Čuvalo, s odličnim tekstom o povijesnom okviru iz pera Đure Grlice. No, vrijeme je i da se hrvatski književnici prihvate ove teme, pogodne za potresan film ili televizijsku seriju na podlozi zbivanja u Odesi, zbivanja koja se, imam dojam, i danas pokušavaju predati trajnom zaboravu ili tumačenjima srbijanskog korpusa jugoslavenske historiografije.

 

Izlaganje dr. sc. Tomislava Jonjića na predstavljanju knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“

 

U jednome leksikonskom priručniku što ga je prije tri godine, 2015., usred Zagreba objavio Leksikografski zavod Miroslava Krleže, u sklopu jedne natuknice koja se bavi sukobom hrvatske i jugoslavenske ideje uoči Prvoga svjetskoga rata, spominje se da je „kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…“[1]

Nažalost, ne može se reći da je autor natuknice krivo opisao zaključke onoga što naziva „kasnijom historiografijom“, ali je pritom, opet nažalost, propustio precizirati da se ne radi samo o jugoslavenskoj, nego i postjugoslavenskoj historiografiji, dakle i onome što se danas formalno naziva hrvatskom historiografijom, hrvatskom – iako je još uvijek do pasa u jugoslavenskoj kaljuži.

K tome, ne može se reći da je autor – čije ime u ovome kontekstu nije ni bitno, baš zato što nije usamljeno – pritom bio osobito originalan.

Njegova će misao prije biti prežvakavanje općepoznatoga: jer nemali broj ne samo jugoslavenskih, nego i hrvatskih BilancaU teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani – – – do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.povjesničara, uključujući i one koji ne očekuju niti traže da ih se pripusti na nehrvatske, ponekad i protuhrvatske jasle, i danas, kad Jugoslavije nema skoro tri desetljeća, uvjerava nas da je zalaganje za samostalnu Hrvatsku, ili bar za trijalističko preuređenje Austro-Ugarske i 1903. i 1908. i 1917./18. značilo izdaju, a da je Jugoslavija za nas bila spas, jer da je zadržala na okupu hrvatske zemlje koje bi inače, prema tom tumačenju, bile podijeljene između Italije i Srbije, dijelom i Mađarske.

Za potrebe te doskočice koja ima jasnu i zlokobnu jugoslavensku aromu, prešućuje se da jugoslavenska država nije značila ni spas niti očuvanje hrvatskih zemalja na okupu, jer su izvan nje ostali Istra bez dijela kastavskoga kotara, Zadar s okolicom, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, a onda i Rijeka s okolicom, postavši nekoliko godina kasnije sastavnim dijelom Kraljevine Italije.

K tome su one hrvatske zemlje koje su ušle u Jugoslaviju – kako se onda govorilo – uskoro razbijene i parcelirane, a mi smo se više od dva desetljeća borili (stotine i stotine glava je palo za to!) da dokažemo jednu naizgled banalnu činjenicu: da smo Hrvati i da Hrvati kanimo ostati.

U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani – – – do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

A ipak se za potrebe doskočice o nužnosti suradnje sa Srbima, o pozitivnim plodovima jugoslavenstva, nikad i ŽrtveIzdajicom i kvislingom se postaje kad se žrtva možda podnese u ime Hrvatske. A kad se ona podnosi u ime Jugoslavije, na jugoslavenskom oltaru, onda slijedi nagrada, onda se šakom i kapom dijele udžbeničke pohvale, nazivi naselja, ulica i trgova, javni spomenici i počasti najrazličitije vrste.nigdje nije plaćenicima, a kamoli kvislinzima nazvalo one koji su – poput Ive Vojnovića, Tina Ujevića ili Milana Marjanovića – primali novčane potpore iz javnih, a još više iz tajnih fondova srpske vlade i njezinih ekspozitura, što diplomatskih, a što terorističkih (ukoliko je u tom pogledu uopće bilo jasne razlike).

U duhu te misaone škole, hrvatskome uhu još i danas normalno zvuče hvalospjevi koje je u ožujku 1912. u podnožju beogradskog spomenika knezu Mihajlu srpskoj vojsci ispjevao ushićeni Tin Ujević: Mi smo spašeni, jer su Srbija i srpska vojska uz nas!

Zato se stranim plaćenicima i kvislinzima nikad ne nazivaju oni koji su tu srpsku vojsku pozivali da nas oslobodi.

Ne časte se takvim atributima oni hrvatski potpisnici i zagovornici bezbrojnih teritorijalnih, političkih i gospodarskih žrtava na jugoslavenskom oltaru.

Jer, izdajicom i kvislingom se postaje kad se žrtva možda podnese u ime Hrvatske. A kad se ona podnosi u ime Jugoslavije, na jugoslavenskom oltaru, onda slijedi nagrada, onda se šakom i kapom dijele udžbeničke pohvale, nazivi naselja, ulica i trgova, javni spomenici i počasti najrazličitije vrste.

Jer, kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: „Ili Jugoslavija ili ništa!“

Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jugoslavija je uvijek bila okupacija, jugoslavenska zastava na Markovu trgu uvijek i beziznimno simbol je našega ropstva.

A zašto je, ipak, i danas, 2018. godine, nemali dio naše stručne i naše laičke javnost spreman ne samo ravnodušno, nego i s odobravanjem primiti onu početnu leksikonsku konstataciju da je „kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…“?

Jesu li ondašnji hrvatski političari i današnji hrvatski povjesničari do tog zaključka došli na temelju pogleda na povijesne zemljovide?

Jesu li iz njih uspjeli zaključiti ono što samo slijepac ne vidi: da su hrvatske narodne (i državne) granice na zapadu i na sjeveru praktično nedirnute više od jednog tisućljeća, dok one istočne stalno uzmiču, nikad drastičnije nego u doba prodora Osmanlija i u XX. stoljeću, u doba te tobože tako realne i nužne suradnje sa Srbima?

Nije li iz toga trebalo izvući zaključke onda, i zar ih ne treba izvući sada?

Zar su drugačije zaključke zazivala ona bezbrojna poricanja našega narodnog imena, našega postojanja i našega jezika?

Zar su drugačije zaključke nametale one zlokobne riječi Nikole Stojanovića o istrazi našoj ili vašoj iz 1902. godine?

Zar je drugačije sugerirao Stanoje Stanojević kad je u prosincu 1908. s naslovnice beogradske Politike poručio Hrvatima da će Srbi svojim mačevima pokazati Hrvatima čija je Bosna i Hercegovina, jer:

„Naše je pravo naša narodna snaga. A pravo naše narodne snage i pravo naših bajoneta biće važnije od vašeg prava, koje se može na kantar meriti. (…) Kada naša vojska i naš narod pođe u tu veliku svetu borbu, mi nećemo ići na tu veliku kasapnicu za to, da osvajamo zemlje ili da branimo svoja prava. Ne, mi ćemo poći u tu borbu da branimo život svoga naroda. Jer bez Bosne i Hercegovine nema života Srbiji i Crnoj Gori, nema života Srpskom Narodu. Jer Bosna i Hercegovina, to zapamtite dobro i Vi i Vaši gospodari, isto su za Srpski Narod što i Srbija i Crna Gora.“[2]

Zar tu „veliku kasapnicu“ – koju smo od tada doživjeli ne jednom – nije nagovješćivala i Odesa?

I, na kraju, jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?

Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!