ječja cika ne čuje se na Stiljima, malom zabiokovskom mjestu kojih desetak kilometara uskom vijugavom cestom udaljenom od Vrgorca.
Lijepo uređena školska zgrada ove jeseni ostala je prazna jer nijedno dijete nije upisano. U njoj više nema života. Ostale su samo zidine. Dogodilo se ono čega su se mnogi pribojavali, ukinuta je škola, a to je posljednji korak ka izumiranju sela.
Stilja do koje se dolazi zaobilazno, jer se glavna lokalna prometnica uređuje i proširuje, dijeli sudbinu brojnih demografski opustošenih dalmatinskih sela. Prema zadnjem popisu stanovništva broji 227 stanovnika u 64 kućanstva.
Mladi se iseljavaju, odlaze… Ostaju stariji i oni koji ne žele napustiti rodnu grudu. Odmah uz školu je i župna crkva svetog Ivana Krstitelja i zgrada pošte koja zjapi prazna, zapravo je sagrađena u onom bivšem sistemu kada se provodio projekt “u svakom selu pošta”, ali nikada nije proradila. I tako stoji godinama. U njoj je samo telefonska centrala.
Crkva se neće zatvoriti, vjernika još ima. Svećenik živi u obližnjim Prapratnicama otkuda dolazi na Stilje i u Orah. Negdje prije šest godina smo bili na Stiljama, ali drugim povodom. Posjetili smo ovo selo kada je odlazio dugogodišnji župnik don Marin Marčić. Čitavo selo je plakalo, i mlado i staro za svojim svećenikom koji je tu bio na službi dvadeset i šest godina. Ljutili su se na biskupa Barišića što im ga diže, ali nisu ništa mogli učiniti. U međuvremenu im se dva puta mijenjao svećenik i sada im je don Ivan Urlić. Zadovoljni su s njim, ali uvijek se rado sjete i don Marina.
– Ma u selu ne prođe nijedan sprovod ili vjenčanje da on ne dođe. On je naš veliki prijatelj, kao član obitelji – govori nam zamjenik predsjednika mjesnog odbora Stilja Mario Barać dok obilazimo oko zaključane škole.
Nekada nije bilo tako. Sredinom sedamdesetih godina Stilja je bila puna ljudi.
– Davno bilo, sad se spominjalo – reče nam umirovljena učiteljica Katica Barbir, danas sedamdesetogodišnjakinja, koja je svoj radni vijek započela baš u ovoj školi na Stiljima daleke 1975. godine. Koja su to vremena bila. Tada se poštivalo učiteljicu, a i učitelji su voljeli djecu. Bila je to uzajamna ljubav, posebno u seoskim sredinama. I zato joj je teško palo što je škola ostala pusta i prazna.
– Ja dođem u razred, a djeca donesu sira, pancete, jaja za marendu. Svatko trči i nosi učiteljici. Ne možeš uzeti, a ne možeš ne uzeti, a meni žao da oni od svoje marende otkidaju i meni daju – prisjeća se učiteljica Katica lijepih vremena kada je oko ove škole bila gomila djece, i kada je trgovina radila u obližnjem domu, i kada su dvije obližnje gostionice bile pune ljudi.
– Ne možete vjerovati kako je to bilo, autobus je dovozio djecu na nastavu. I nas učitelje. Najprije po makadamu, a kasnije je došao asfalt – kaže nam učiteljica Katica, koja premda u mirovini ne miruje. Još uvijek rado podučava djecu. Unuci i susjedi joj se obraćaju ako im treba kakva pomoć u učenju.
Jednom učitelj – zauvijek učitelj, govori. I stvarno na Stiljima se gospođe Katice svi sjećaju i zovu je ne imenom nego “učiteljica”.
Nedaleko od prazne školske zgrade čisteći ljutiku u svom dvorištu vrijeme krati Nevenka Šimunović. Živi sa mužem i kćerkom. Rodila se na Stiljima daleke 1938. godine i tu se i udala, starost dočekala. Baš je bio emotivan i dirljiv susret učiteljice Katice i bake Nevenke. Srdačan zagrljaj i prebiranje starih uspomena. Sjećanja su navirala u trenutku.
– Kakva su ovo vremena došla. Škola nam se zatvorila. Neki sam dan plakala, tako mi je došlo. Nema dice, otišli, raselili se. Taka je moda danas. Ljudi ne žive u svojoj kući, evo ih zapuštenih koliko god hoćeš, odlaze u grad u podstanare u tuđe kuće, kupuju stanove. Neki u Vrgorac, a neki i dalje, u Njemačku, u Irsku. I moj unuk je otišao u Irsku, a jedan mi je ovdje u policiji – govori nam baka Nevenka dok joj suze naviru na oči na sam spomen škole i đaka kojih na Stiljima nema.
– Ovdi kod nas je stanovao i predsjednik općine Vrgorac, žena mu je bila učiteljica, eto tu, pokazuje nam kamenu zgradu pored škole u kojoj su danas radnici Strabaga koji rade cestu.
Ljudi se s nostalgijom sjećaju kako je nekada bilo kada je autobus bio krcat putnika, a škola radila u dvije smjene.
Razgovorljiv je Mario Barać koji je bio u razredu učiteljice Katice.
– Ma da je bilo ijedno dijete škola bi opstala. Ravnatelj Krešo Kuran bi je ostavio, ovako nije mogao ništa. S njim jako dobro surađujemo, često nam ustupi školu kad nam za nešto treba. Ljetos smo tu imali feštu za svetog Ivana – pojašnjava nam dok grli svoju učiteljicu. Sjećanja naviru, davno je to bilo, 1976. godine, ali nekih se detalja jako dobro sjećaju.
– Teška su to bila vremena. Ovdje škola, do škole crkva. A bio župnik don Ilija. I tako ja jednom ispred crkve pričam sa svećenikom, a djeca se okupila, razrogačila oči “kako to drugarica sa svećenikom”. Tako je tada bilo – prisjeća se Katica.
Ona je 43 godine provela u razredu, a na Stilje je došla s nepune 22 godine. Bilo joj je to prvo radno mjesto, kasnije je učila po čitavoj Vrgorskoj krajini. Dobila je tada drugi i četvrti razred, kolegica je imala prvi i treći. Do škole se probijala makadamom. Tadašnji momak, a sadašnji suprug dovozio ju je autom.
– Njega bi radnici pustili, rekli bi dobar je vozač, zna voziti, inače bi morala ići pješke. Tek kasnije je došao autobus – prisjetila se Katica koja je na Stiljima zatekla divne dobrodušne ljude koji su joj bili na usluzi i pomoći.
– Vjerujte mi kada se toga prisjetim suze mi krenu na oči. Bila je jedna teta Anka, moja velika podrška i pomoć. Možete misliti, ja nisam imala ni 22 godine, došla sam kao apsolventica pedagoške akademije. Direktor škole je bio pokojni Lester Rakušić koji mi je ponudio radno mjesto. Radila sam jednu smjenu ujutro, drugu smjenu popodne – govori nam Katica.
Ma ne bi mogla sve to izdržati bez gospođe Anke, sjetno će Katica pokazujući obližnju kuću u kojoj je živjela.
– Dođem ujutro autobusom u sedam sati i onako smrznuta po hladnoći čekam početak nastave. A eto ti tete Anke “rano moja, zgrijala sam ti kužinu, svarila sam ti kavu”, kao da i sada čujem njezin glas. Bila je to mudra žena, puna životnih savjeta koji vrijede i danas.
U školi je bila samo jedna učionica, u kutu je bila peć na drva i ugljen. Dimilo je na sve strane. Nije bila zgrada ovako lijepa i sređena kao danas. Ali što ćete, danas imamo zgradu, a nema djece – veli nam Katica, prisjećajući se i šaljivih dogodovština s početka svoje učiteljske karijere ovdje na Stiljama.
– I tako, bila zima, ja okupila djecu oko peći da se zgriju kad eto ti na vrata jedna žena i pita “rano di je drugarica”, stariji će se sjetiti da se tako tada nazivalo učiteljicu. Evo me, ja sam, šta trebate. Žena stoji u čudu onako zbunjena pa izvali “misusovo, dite uči dicu” i ode preko vrata.
Uvjeti rada bili su loši, ali je učionica bila puna. Danas imamo pametne ploče i tablete, ali nažalost nema djece, učionica je prazna. Školska zgrada je sagrađena 1932 godine, nikada nije zatvarana, ni za vrijeme Drugog svjetskog rata iako su se smjenjivale razne vojske u selu, o čemu svjedoči spomenik žrtvama fašističkog terora.
Temeljito je rekonstruirana i obnovljena za mandata ministra Dragana Primorca.
Na vratima stoji naljepnica od ovogodišnjeg blagoslova kuća. Blagoslova više neće biti jer svećenik dođe blagosloviti ljude, ne zidine. Ipak postoji nada da će škola otvoriti vrata dogodine. Biće jedan prvašić, a možda i dva. Hoće li oni krenuti u školu u selu ili u matičnu školu u Vrgorac odlučiti će njihovi roditelji.
Mario očekuje da bi se nakon uređenja lokalne ceste neki što rade u inozemstvu možda mogli i vratiti. Cesta je preduvjet za život. Eto vidite po drugim selima Dalmatinske zagore obnavljaju se kuće, grade apartmani i bazeni, zašto tako ne bi bilo i kod nas na Stiljima – govori.
I Katica i Nevenka se nadaju da će se to dogoditi te da će se opet čuti veseli smijeh djece u učionici i učiteljica kako ih uči tablicu množenja.
