Već i ptice na grani znaju da je susjedna Bosna i Hercegovina obećana zemlja za sve one koji zbog bilo kojeg razloga bježe pred hrvatskom policijom ili pravosuđem, bilo da su pod istragom ili su pravomoćno osuđeni. Poprilično je debela lista onih koji imaju dvojno državljanstvo, dakle i hrvatsko i bosanskohercegovačko, a koji se nađu na udaru zakona i spas potraže preko granice znajući da je gotovo nemoguće da, zbog državljanstva, budu izručeni matičnoj domovini.
Sjetimo se samo onih najpoznatijih – Branimir Glavaš, Zdravko i Zoran Mamić, Jozo Ćurković, Miroslav Kutle…
A kakva je uopće situacija s izručenjima iz Hrvatske u BiH i obrnuto? Koja je pravna osnova za to i koji su problemi, te funkcionira li uopće u praksi Ugovor između RH i BiH o izručenju koji je sklopljen 2012. godine, a primjenjuje se od 2014. godine?
Prije 11 godina tadašnji ministri pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Orsat Miljenić i Bariša Čolak, potpisali su u Zagrebu bilateralni Ugovor o izručenju koji je trebao omogućiti da dvojno državljanstvo više ne bude zapreka za izručenje počinitelja najtežih kaznenih djela.
– Državljanstvo više neće biti zaštita od kaznenog progona za najteža kaznena djela – kazao je tada hrvatski ministar, dodajući da se Ugovor neće retroaktivno primjenjivati i da “vrijedi u budućnosti, ne vraća se unatrag, možemo govoriti o onome što će se događati”.
ŠTO PIŠE U UGOVORU?
Po tome ugovoru, izručenje u svrhu kaznenog progona dopustit će se samo ako je za kazneno djelo prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od jedne godine ili teža kazna. Nadalje, izručenje u svrhu izvršenja pravomoćno izrečene kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode dopustit će se samo za kaznena djela koja su kažnjiva prema pravu obiju država ugovornica i ako trajanje kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode, odnosno njihov ostatak koji se treba izvršiti, iznosi najmanje četiri mjeseca.
Isto tako, prema Ugovoru, “izručenje vlastitih državljana u svrhu kaznenog progona dopustit će se ako su ispunjeni uvjeti propisani ovim Ugovorom za kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna”.
Zanimljivo u cijeloj priči jest to da ministri obiju država, bez obzira na odluku nadležnog suda o tome postoje li uvjeti za izručenje osobe koju traži jedna ili druga država potpisnica, imaju diskrecijsko pravo svojim potpisom odlučiti hoće li netko biti izručen ili neće.
– Temeljem Ugovora o izručenju nijedan hrvatski državljanin nije izručen Bosni i Hercegovini, dok je Bosna i Hercegovina temeljem istog Ugovora Republici Hrvatskoj odobrila izručenje jednog svog državljanina koji je imao i hrvatsko državljanstvo. Postupci izručenja provode se u skladu s međunarodnim pravom na temelju kojih počivaju bilateralni ugovori potpisani s ciljem unaprjeđenja pravosudne suradnje – odgovorili su nam iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa na upit koliko je državljana Hrvatske i BiH, na osnovi ovog Ugovora, BiH izručila Hrvatskoj od trenutka stupanja Ugovora na snagu i obrnuto. Pitali smo i kako komentiraju dojam javnosti da je ovaj Ugovor mrtvo slovo na papiru budući da gotovo svi oni koji imaju dvojno državljanstvo, a u Hrvatskoj su ili pod istragom ili su osuđeni za ozbiljna kaznena djela, utočište pronalaze u BiH i tamo godinama i desetljećima mirno žive bez straha od izručenja.
HRVATSKA NE IZRUČUJE SUTKINJU FAZLAGIĆ
Ista smo pitanja postavili i Ministarstvu pravde BiH, iz čijeg su nam Ureda za odnose s javnošću odgovorili da “računalni sustav OWIS Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine u vođenju statističkih podataka ne pravi razliku između ekstradicijskih zahtjeva koji se odnose na strance i vlastite državljane”.
– U statističke podatke se uvode svi ekstradicijski predmeti, neovisno o državljanstvu, pa nije moguće dati konkretan odgovor na upit o “vlastitim državljanima”. Prema podacima kojima raspolaže ovo Ministarstvo, u razdoblju od 1. siječnja 2014. godine do 21. studenog 2023. godine bilo je ukupno 239 ekstradicijskih predmeta, od kojih se 106 odnosilo na izručenja iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, a 133 na izručenja iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku. Iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku su, temeljem naprijed navedenog Ugovora, izručene tri osobe s dvojnim državljanstvom te ne stoji konstatacija da Ugovor o izručenju između BiH i RH ne funkcionira. Istina je da je navedeni ugovor pravni temelj za izručenje, ali da uz ugovorne moraju biti ispunjene i pretpostavke utvrđene zakonodavstvima dvije države iz kaznenopravne materije koja se tiču međunarodne pravne pomoći. Također, treba imati u vidu da je broj zahtjeva za izručenje vlastitih državljana koji idu iz Bosne i Hercegovine prema Republici Hrvatskoj neusporedivo manji nego obrnuto – naveli su.
Pitali smo ih i je li jedan od kamena spoticanja u aktivnijoj realizaciji ovog Ugovora i slučaj sarajevske sutkinje Lejle Fazlagić, protiv koje je u BiH podignuta optužnica zbog zloporabe ovlasti, pranja novca, krivotvorenja isprava i prijevara, a međunarodna tjeralica za njom raspisana je 2016. godine. Ona je pobjegla u Hrvatsku, u jedno mjesto na Makarskoj rivijeri, kada je otvorena istraga protiv organizirane kriminalne skupine predvođene bivšim ministrom unutarnjih poslova BiH Alijom Delimustafićem, a nju se tereti da je od 2011. do 2016. godine razbaštinila desetke vlasnika nekretnina u Sarajevu tako što je preknjižila njihove kuće, stanove, poslovne prostore i zemljišta na osobe koje nisu imale pravo na tu imovinu, te je tako nezakonito preknjižila 19 nekretnina vrijednih oko četiri milijuna eura. Hrvatska je odbila njezino izručenje, odnosno ministar pravosuđa naše zemlje do danas nije potpisao suglasnost za njega.
POMPOZNO NAJAVLJIVANI UGOVOR
– Ekstradicijski predmet Lejla Fazlagić je i dalje aktualan. Prema informacijama kojima raspolaže ovo ministarstvo, Županijski sud Rijeka je utvrdio da ne postoje zapreke za izručenje navedene osobe u Bosnu i Hercegovinu, ali Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine nikada nije zaprimilo odgovarajuću odluku Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske – kazali su za Slobodnu Dalmaciju iz Ministarstva pravde BiH.
– Izručenje vlastitih državljana oduvijek je bila goruća problematika budući da je svaka država svojim propisima nastojala zaštititi vlastite državljane od njihova izručenja. Kada je u pitanju RH, praksa izručenja vlastitih državljana na razini Europske unije počela se mijenjati 1. srpnja 2013. godine, danom ulaska u Europsku uniju, kada je omogućena predaja hrvatskih državljana drugoj državi članici EU-a povodom izvršenja europskog uhidbenog naloga. Međutim, što se tiče odnosa Republike Hrvatske i onih država koje nisu članice Europske unije, nije imala obvezu izručivati svoje državljane tim državama, osim u situaciji ako je između RH i neke od tih država potpisan ugovor o izručenju.
Jedan od takvih ugovora o izručenju koji je Hrvatska potpisala jest onaj s Bosnom i Hercegovinom. Sjećam se kako su u to vrijeme tadašnji ministri izjavljivali da “vlastito državljanstvo više neće biti zaštita od kaznenog progona za najteža kaznena djela te kako više nema bježanja od zakona u susjedstvo”. Dakle, pompozno su najavljivali taj ugovor naglašavajući pri tome puno bolju pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima između dviju država – komentirao je prof. dr. sc. Damir Primorac, odvjetnik i bivši sudac Županijskog suda u Splitu.
Navodi kako je od tada pa do danas prošlo punih jedanaest godina i da nije siguran da je taj ugovor postigao cilj koji je bio zadan u samom početku, odnosno da je izručen onaj broj osoba koji se možda očekivao.
– Ugovorom o izručenju propisana je mogućnost izručenja vlastitih državljana za kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca, kao i za druga teška kaznena djela, ali samo za kaznena djela koja su počinjena nakon potpisivanja Ugovora. No javnost se opravdano pita koliko je vlastitih državljana jedne i druge države temeljem tog ugovora bilo izručeno, ali odgovor na to pitanje možemo dobiti samo od Ministarstva pravosuđa i uprave RH, odnosno Ministarstva pravde BiH.
Nisam siguran da je riječ o velikom broju osoba. Da postoji nezadovoljstvo s obje strane glede potpisanog Ugovora, bilo je vidljivo već iz izjava tadašnjih ministara pravosuđa, koji su nekoliko godina nakon potpisivanja Ugovora izričito naveli da nisu zadovoljni kako se taj ugovor primjenjuje u praksi, zaključuje Damir Primorac.
