Dalibor Milas, pastoralni teolog i sveučilišni predavač osvrće se na aktualna društvena događanja:
Nije uopće bitno vjerujemo li u Božić (ili Boga), već jesmo li spremni prepoznati onoga tko je ugrožen i pomoći
Ako doista želimo vratiti Isusa u Božić, onda bismo mogli nahraniti one koji su gladni, i to ne samo za Božić; oprostiti onima koji su nas povrijedili, ne zbog njih već zbog sebe, brinuti se za one koji su odbačeni te općenito ljudima oko nas činiti ono što bismo htjeli da oni čine nama
Koliko god to katolicima našeg podneblja možda zvučalo čudno, Božić odavno nije rezerviran samo za kršćane nego i za sve one koji se tako osjećaju. Božić je najprepoznatljivijih simbola zapadne jedan od kulture i posve je logično da će ga ljudi različito vrednovati, obilježavati i slaviti.
Dok su jedni u redovima pred Hrvatskim narodnim kazalištem nestrpljivo čekali karte za “Orašara”, drugi su u baletu i figurici orašara vidjeli neminovnu opasnost za kršćanstvo i Zapad. Nitko ne zna tko su “oni gore”, ali svi znaju da nas žele uništiti cjepivom, orašarima i oprašivanjem s neba. Figura pojedinim Hrvatima toliko omraženog orašara je u germanskoj tradiciji simbol sreće koji tjera zle duhove. Dok orašar danas ima tek dekorativnu svrhu, originalno je riječ o drobilici za orahe. Ove figure su postale popularnije izvan Njemačke kada su ih brojni američki vojnici nakon Drugog svjetskog rata nosili sa sobom kući kao suvenire. Orašar je svoje fiksno mjesto u ikonografiji prepoznatljivih božićnih ukrasa osigurao nakon prve izvedbe baleta “Orašar” (Čajkovski) koji se tradicionalno izvodi upravo u božićno vrijeme. Ako na trenutak zanemarimo sada spornog orašara, činjenica je da se Božić od svojih početaka u 4. stoljeću stalno nadograđuje. Ukrašavanje božićnog drvca potječe, primjerice, također iz germanskih zemalja. Božićni bor se kod Germana ukrašavao jabukama, orasima i ostalim slasticama koje bi djeca na sam Božić nestrpljivo skidala s drvca. Kao da se zaboravlja da su se danas nezaobilazne jaslice po crkvama i domovima počele praviti tek u 13. stoljeću. Unatoč negodovanju pojedinih klerika kako ovaj “novi običaj” odvlači narod od Božje riječi, božićna drvca su se u 19. stoljeću proširila i po cijeloj Europi (i Hrvatskoj). Kada bi preglasni branitelji Božića od navodne masonsko-sotonističke ofenzive znali da ni današnji Božić nekad nije bio Božić nego obilježavanje zimskog solsticija kojim su stare religije slavile (novo) rađanje Sunca, vjerojatno bi im srce zakazalo. Često zaboravljamo da je i naša kompletna tradicija nekad nekako morala nastati. I u tome i “praznika”, mnogo bi korisnije bilo zapitati se onako iskreno gdje i kako otkriti smisao Božića danas. Neovisno o tome vjeruje li netko ili ne, činjenica je da Božić svojim jedinstvenim raspoloženjem prekida uhodani tijek godine i nudi nam neke nove mogućnosti i perspektive, one koji su odbačeni te općenito ljudima oko nas nema ništa loše. Umjesto da u vječito defenzivnom gardu pokušamo obraniti Božić od orašara
Ako doista želimo vratiti Isusa u Božić, onda bismo mogli nahraniti one koji su gladni, i to ne samo za Božić; oprostiti onima koji su nas povrijedili, ne zbog njih već zbog sebe; brinuti se za one koji su odbačeni te općenito ljudima oko nas činiti ono što bismo htjeli da oni čine nama. Nije ovdje uopće bitno vjerujemo li u Božić (ili Boga) ili ne, već jesmo li spremni prepoznati onoga tko je ugrožen i nezaštićen i pomoći. To je smisao svega. To je pravi Božić.
