Miro Ćulum, mladi podutetnik iz Peračkoga Blata, poseban je čovjek. Sa 70 kamiona najjači je prijevoznik u Dubrovačko – neretvanskoj županiji i šire, godišnje osuši između pet i šest tona smokava, lani je proizveo 1 500 litara maslinovog ulja, a život teško može zamisliti bez – ovaca! One su za njega tradicija, ljubav i hobi.
Na predjelu Modič u dolini Neretve, među nepreglednim plantažama mandarina, on se brine o 40-ak ovaca i jednome ovnu. „Sve je započelo desetljećima prije na Perci u Peračkom Blatu, gdje je moj otac Ivan uzgajao ovce. On je ovce držao u brdu, a na ovom području je sijao djetelinu za njihovu hranu. No, vremena su se promijenila, suša je učinila svoje, pa je, još prije dvadesetak godina, ovce premjestio upravo ovdje, na ograđeno područje površine nekoliko tisuća metara četvornih. Sve to vrijeme, ja sam bio s njim, gledao što radi i učio. U početku mi je, kao dječaku, bilo zanimljivo, a vremenom sam zavolio ove životinje. Sada, kada je otac došao u određene godine i više ne može raditi kao nekada, brigu o njima preuzeo sam ja. I sada on dođe, pomogne koliko može, i drago mu je da se tradicija nastavlja. Meni nije teško zbog više razloga“, kaže nam Miro.
A da bismo bolje shvatili zašto mu nije teško, potrebno je približiti njegov poduzetnički put. Miro zapošljava preko 70 djelatnika u svojoj prijevozničkoj firmi i ima jako puno posla. Najveći je privatni prijevoznik od granice s Crnom Gorom do Makarske, a osim toga, pokriva splitsko i neka druga područja. Primjerice, sa Zagrebačkom pivovarom rade kompletnu distribuciju, od proizvodnih traka u tvornici do dućana, a slično je i sa još nekoliko velikih firmi. Prehrambenim artiklima opskrbljuje trgovine u našu županiji i dobrim dijelom u susjednoj, Splitsko – dalmatinskoj.
Kada dođe berba smokava i maslina, obveze dostižu vrhunac. U te aktivnosti uključena je cijela njegova obitelj, osobito supruga i dvije kćerke, a, osim njih, angažira i dodatne radnike. „Sve je to lijepo, dobijemo zaista veliku količinu kvalitetnih suhih smokava, čija prodaju realiziramo u kratkome roku, i velike količine također kvalitetnog maslinovog ulja. No, taj višemjesečni period izuzetno je zahtjevan i stresan, pogotovo kada se gleda u sveukupnom kontekstu posla s kamionskim prijevozom. Zato mi je dolazak u Modrič i boravak među ovcama neprocjenjiv doživljaj. Ovdje se potpuno opustim, smirim živce i uživam. Ovo je jedan potpuno drugačiji svijet, a tako blizu općoj užurbanosti, točno ono što mi povremeno treba nakon svakodnevnih iscrpljujućih obveza. Da nisam usamljen u ovakvim razmišljanjima, svjedoče i moji poslovni partneri, koji se osjećaju potpuno jednako kao i ja kada dođu u Modrič. Nevjerojatno je da se takvo mjesto nalazi gotovo uz samu Jadransku magistralu i rijeku Neretve, gdje svjedočimo sasvim drugačijim aktivnostima“, opisuje Miro svoje dojmove.
Briga o ovcama ne iziskuje toliko puno vremena, da ga ne bi pronašao. Malo zahtjevniji period je kada se priprema sijeno, tada je on u Sinju i nadgleda baliranje koje se mora raditi u točno određenim uvjetima vezanim za temperaturu i vlažnost. Tijekom ljetnih mjeseci trava se osuši pa se troši više sijena, uz kukuruz i ječam, koje također koristi za hranu.
„Čuvam tradiciju, radim ono što volim i što me opušta. Mislim da sam na ovom području jedini koji uzgaja ovce. Nekada je moj otac, koji je inače radio kao mesar, uzgajao i druge domaće životinje, krave, svinje i koze. Koze smo napustili jer su agresivne i prave štetu, a vremenom i sve ostale, pa su sada ostale samo ovce. One su pitome i mirne, a tu mirnoću prenose i na mene. Posvećujem im pažnju, pratim je li se pojavila neka bolest i planiram tako i dalje. Dobiveno gnojivo koristim za smokve i masline. Moje dvije kćerke, sada stare 18 i 13 godina, prate me od malih nogu, kao što sam i ja pratio svoga oca. Nema sumnje, i ono su ovo zavoljele, ali vidjet ćemo gdje će ih život odvesti. Što se mene tiče, bit će tu dokle god budem mogao“, zaključio je Miro.
