Radio Posušje ima posebno mjesto u mome srcu i mojoj profesionalnoj biografiji, jer sam upravo na valovima ovog radija prvi put zaplovio eterom i okušao se kao radijski novinar, spiker i voditelj. Nijedno kasnije iskustvo, uključujući redovite nastupe na Hrvatskoj televiziji gdje sam posljednjih godina redoviti komentator, ne mogu se mjeriti s tim ushićenjem i ponosom, ali i profesionalnim izazovom, koje sam tada doživio. Bilo je to još u vrijeme rata, početkom 1993. kad me je (kao mladog novinara i stalnog suradnika Malog Koncila) urednik Glasa Koncila, zagrebački Posušak, Vlado Čutura preporučio tadašnjem direktoru Radio Posušja Tihomiru Begiću. A Tiho i njegova programska ekipa predvođena Perom Crnogorcem, Ljubom Kovačem i Božom Markotom, te tehnička ekipa na čelu s Brankom i Zoranom Grubišićem, Mladenom Bešlićem te Jerkom Penavom, ne samo da su mi dali šansu da se okušam, već su me educirali, vodili, opskrbili starim dobrim magnetofonom marke Uher te uvrstili u nedjeljni program, gdje sam vodio vjerski i zabavni program. Odlazak u Posušje za mene je bio praznik, a ne radna obveza. Kao srednjoškolca bez auta i vozačke dozvole, iz Klobuka me netko doveze od radijskih kolega. Bilo je to neizmjerno iskustvo za mladog novinara i – usudim se reći da je upravo Radio Posušje utjecalo na moj kasniji profesionalni put i obrazovanje jer da nije bilo suradnje s posuškim radijem zasigurno bih studirao ekonomiju, a ne novinarstvo te radio u nekoj korporaciji, umjesto na HRT-u, a potom u odnosima s javnošću (1999. s kolegom Marijom Petrovićem utemeljio sam agenciju za komunikacijski menadžment Millenium promocija) i na sveučilištu.
Zapravo nisam ni sanjao da ću se baviti novinarstvom kad sam čuo prve zvuke Radio Posušja. Bilo je to početkom devetog desetljeća, kad se u zraku osjećao dolazak slobode, demokracije i samostalne Hrvatske. Signal prvog hercegovačkog radija slučajno sam uhvatio na radio prijemniku u rodnom Klobuku. Bio sam srednjoškolac i jedino što sam do tada uglavnom slušao bili su Radio Split, Radio Zagreb i Radio Sarajevo. Zato sam nekoliko puta provjeravao je li to moguće. Je li moguće da imamo svoj radio? Skladbe posvećene Hercegovini, obavijesti iz naših mjesta, želje i pozdravi upućeni ljudima koje poznajem te glasovi “naših ljudi” brzo su me uvjerili da imamo nešto veliko. Od tada frekvencije 93,8 i 102,9 MHz-a postale su moje omiljene radio destinacije. Onda je došao rat i Radio Posušje je odigralo svoju povijesnu ulogu. Sve ostalo zapravo je dobro poznata povijest…Kao stalni vanjski suradnik Radio Posušja, naslijedio sam dragog prijatelja i medijskog profesionalca, a danas poznatog duhovnika i sveučilišnog profesora fra Marija Knezovića, koji je vodio vjerski program. Počeo sam s jednosatnom tjednom vjerskom emisijom “Put, istina i život”. Suurednik mi je bio tadašnji župnik u Klobuku fra Vlatko Kozina, a prvi gost u programu (ni više, ni manje već…) vodeći hrvatski katolički publicist don Živko Kustić, s kojim smo intervju snimili u samostanu na Širokom Brijegu. Nakon što sam uspio etablirati emisiju, kolege su mi dali dodatnog posla. Tako sam počeo voditi program nedjeljom popodne. Bilo je tu zabave, nagradnih igara, dobre glazbe i puno svadbenih želja i čestitki… Čak sam uspijevao priskrbiti i nešto sponzora za svoj dio programa, pa je ta suradnja postala i isplativa za mene kao srednjoškolca. Obožavao sam birati glazbu, razgovarati s tehničkim urednicima i ponekad glumiti D.J.-a, a najdraže mi je bilo komunicirati sa slušateljima u programu uživo. Svaki put kada bi dolazio u studio osjećao sam strahopoštovanje prema toj instituciji, o čijoj bogatoj povijesti je svjedočila jedinstvena fonoteka te mnogobrojne zahvalnice po zidovima… Radio Posušje je za mene bio i ostao svijetli primjer radijskog medija na našim prostorima. Radio je to, koji je u najtežim vremenima kovao profesionalnost te služio zajednici. Znao je okupiti istinske profesionalce. Ondje su se svi uvijek dobro osjećali. A to nije bio samo moj dojam. Hvalospjeve o Radio Posušju slušao sam od Amerike do Australije. Imao je tisuće obožavatelja, podupiratelja ali i suradnika diljem svijeta. Suradnici su bili, ne samo novinari, već svi ljudi dobre volje, koji su osjećali Hercegovinu – od znanstvenika do fratara. Živjeli smo za taj medij a on nam je davao krila, nove mogućnosti i izazove. Tako mi je teško pao privremeni rastanak u jesen 1994. kad sam otišao na studij novinarstva u Zagreb. Svoja studentska saznanja iskušavao sam u eteru svakog ljeta te obavezno za Božić i Uskrs, kad sam s kolegama pripremao poseban blagdanski program, koji smo redovito emitirali u suradnji s Radio Ljubuškim i Radio Tomislavgradom. Nastojao sam se redovito javljati kao dopisnik iz Zagreba… Nisam prekinuo suradnju ni kad sam otišao raditi na Hrvatsku televiziju kasnih devedesetih. Dapače, radijskom iskustvo mi je olakšalo snalaženje u tom mediju. A kad sam novinarstvo zamijenio znanošću i postao profesor na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu upoznao sam mlade radijske kolege iz Posušja, kojima sam tada mogao prenijeti poneku ideju i iskustvo… Sva iskustva nakon Radio Posušja jednostavno se ne mogu usporediti s tim vremenom. Netko bi rekao – prva se iskustva najduže pamte. Ali bila su to i posebna vremena, poseban naboj. Bilo je eksperimentiranja ali i vrhunske odgovornosti – prema Radiju, slušateljima i vremenu u kojem se sve mijenjalo. Vrijeme je tražilo puno i ljudi su davali puno…. Kad danas pronađem prašnjave kazete sa snimkama tadašnjih emisija, ne mogu se oteti dojmu i ne reći – pa to uopće nije bilo tako loše! Čak i iz današnje perspektive.
Definitivno, Radio Posušje je bilo moja prva medijska ljubav. Prisjećajući se svojih novinarskih početaka i suradnje osjećam duboko poštovanje prema svim dragim ljudima koji su stvarali i vodili radio, kreirali njegov program, davali priliku nama mladima… Osjećam i iskrenu zahvalnost što smo bili svjedoci i sudionici tog vremena te dali mali obol stvaranju radijske postaje koja je obilježila suvremenu bosanskohercegovačku i hrvatsku povijest. Putujući iz Zagreba prema Hercegovini već oko Splita na skali radijskog prijemnika u automobilu redovito potražim frekvencije Radio Posušja i redovito ga slušam boraveći u našim južnim krajevima. Uz dozu nostalgije, sretan sam što je naš radio ostao snažan i prepoznatljiv brend, što ga jačaju i čine suvremenim neki novi glasovi i zvuci u eteru, a istodobno čuvaju njegovu bogatu baštinu i prepoznatljiv identitet…
