Vrijeme najradosnijeg kršćanskog blagdana nam stiže, a samim tim i naši iseljenici kreću “domu svom” u zagrljaj majci svojoj i svojoj majci Hercegovini. No, postoje i oni naši Hercegovci I Hercegovke kojima je “život u kuferu”, te radi sezonski ili pak 2 ili 3 tjedna u inozemstvu, potom 2 ili 3 tjedna kući i tako u krug cijelu godinu. Stoga je povod našeg razgovora za portal Hercegovka.net upravo sa jednom takvom Hercegovkom Širokobriježankom koja svoj kruh zarađuje na taj način.
Četrdesetpetogodišnja Ana Vukoja majka troje djece, baka jednog unučeta i supruga, radi pune tri godine kao njegovateljica u Austriji.
Gospođo Vukoja, kako ste se odlučili na ovaj korak, koji za jednu majku, baku i suprugu nije nimalo lagan i jednostavan?
– Prije deset godina nisam mogla ni zamisliti da ću raditi ovaj posao. Krenulo je posve slučajno. Možda je neispravnije kazati da sam sebe otkrila kroz bolest moje majke. Nažalost, majka je preminula prije dvije godine, a malo prije nje i otac. Ostala sam bez oba roditelja u samo dva mjeseca.
Kada sam odlučila krenuti u Austriju nisam znala Njemački jezik pričati, ali sam ga dobro razumjela, služila sam se Engleskim. No, nakon kratkog vremena savladala sam tu barijeru. Prve korake kao certificirana njegovateljica napravila sam u Austriji. Ali kako nije bilo sve očekivano i po planu, te i na neki način nekorektno, promijenila sam mjesto, te sam se preselila u Graz i okolicu.
Znači li to da naše žene koje se odluče na taj korak, mogu se susresti sa neugodnostima i da ne bude onako kako im je posao predočen?
– Tako je. Tu veliku ulogu igra na koji način i preko koga dođete na posao. Isto kao što postoje agencije koje nisu korektne, tako postoje one koje jesu i važno je upravo doći preko takve na posao u Austriju.
Njegovateljica je prije svega posao koji zahtjeva nadnaravnu empatiju, a i fizički se svrstava među teže poslove. Kako Vi na to gledate?
– Ovaj posao ako se radi samo zbog novca ne ide, moraš voljeti ovaj poziv i radit iz srca. Onda ide i uz svu težinu koju nosi sobom. Iako stvarno ne mogu reći da sam i ikada imala problem s obitelji u kojoj radim ili s pacijentom.
Problema ima kao i u svakom poslu, ma koliko težak bio nečiji temperament prilagodim se. Tu nemate drugog izbora.
Kazali ste na početku našeg razgovora da ste certificirana njegovateljica i da se mislite dodatno još usavršavati?
– Da, certificirana sam njegovateljica jer bez certifikata ne možete obavljati kvalitetno svoj posao. Moje usavršavanje je krenulo prelaskom u Graz.Uz to sam se još educirala, odnosno pohađala tečaj za Fußpflege (njega stopala), ali na tomu ne mislim stati jer planiram napraviti još edukacija koje su vezane uz moj posao.
Kakvu poruku bi ste odaslali mladima koji se dvoume između odlaska i ostanka na ovim prostorima?
– Granice su otvorene, idite i radite jer ništa nije daleko. Poručila bi svima da idu i da se ne boje novih izazova, a pogotovo u Austriju gdje je moje iskustvo dobro, ljudi su topli. Opušteniji je način života. Iako mnogi misle da nije tako, ali se u Austriji vodi briga da stres ne smije biti na poslu. U našoj državi nažalost, posao ne ide, ako nema stresa na poslu. Hercegovina je predivna i svi se mi “udaramo u srce” i pjevamo :”Sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina”, ali nije još došlo do toga da ste adekvatno plaćeni za svoj posao. Zato smo prinuđeni ići, tražiti način da osiguramo bolji život. Kad idemo kući pjevamo “Moja Hercegovina”, kad se vraćamo ponovo u Austriju onda evo mene opet i tako prolazi sve ovo.
Kakav je Vama zapravo život u tim obiteljima kod kojih radite u Austriji?
– Meni je fascinantno kad vam obitelj kaže hvala ti što si tu. Ipak nas lijepo plaćaju. Ali stvarno neopisiv osjećaj kad vam kažu hvala ti što si tu ili jesi umorna imaš jako puno posla i slično. Daje vam taj osjećaj da vrijedite i da se vaš rad cijeni. Jako sam pozitivna osoba i vesele naravi pa me često znaju pitat kako otkud snaga , a ja se uvijek vodim da je ono što nosiš u sebi, takvu atmosferu stvaraš i oko tebe. Uvijek gledam sve pozitivno i jednostavno gledam da svugdje donesem radost vedrinu i onda, ma ne može da ne ide. Ovaj posao morate voljeti to je zapravo ključ svega.
Nema ništa ljepše kad idete na posao sa punim zadovoljstvom i tako se vraćate.
Kako Vam inače pada razdvojenost od obitelji, pogotovu kada se promiče vrijeme blagdana i sam najradosniji kršćanski blagdan Božić?
– Sada mi je život u kuferima. U početku je bilo jako teško bez obitelji i bez prijatelja. Pogotovo za Božić kad niste u svojoj kući, kad ste za stolom sa nekim drugim nepoznatim ljudima. S vremenom sve postane normalno, jednostavno to je moj poziv. Znači to sam odlučila da radim i onda ništa ne pada teško. Moj turnus je tri tjedna. Znači, tri tjedna u Austriji, pa tri tjedna kući. Posao nije nimalo lak treba bit i psihički i fizički jak a više psihički , stoga je podrška i razumijevanje obitelji jako važna. Moja sreća je da su mi djeca sva odrasla i svi su se osamostalili. Tako da kad sam u Austriji tad se potpuno posvetim svom poslu. Morate bit smireni, pa i za vrijeme kada bi ste najradije bili svojoj kući.
