Žarko Ivković
Latinskim riječima “nihil obstat” (ništa ne priječi, nema zapreke) nekad se u Katoličkoj crkvi dopuštalo tiskanje i objava nekoga djela, a prije nekoliko dana tim je riječima papa Franjo dopustio službeno štovanje međugorske Kraljice Mira i dao zeleno svjetlo za pobožnost i duhovno iskustvo koje je počelo u Međugorju u lipnju 1981. godine. S tim da je u dokumentu nazvanom “Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje” naglasak stavljen na pozitivne duhovne plodove, sakramente i pastoral. Istodobno Vatikan se suzdržao od izricanja pravorijeka o tamošnjim Gospinim ukazanjima, a ogradio se i od šestero vidjelaca. Tako u službenoj crkvenoj terminologiji međugorska ukazanja i dalje ostaju navodna, vidioci su također navodni, a navodne su i Gospine poruke iako ih je velika većina procijenjena pozitivnima. Naizgled ništa posebno novo u odnosu na prijašnji crkveni stav, osim što sad hodočasnici sigurno znaju da odlaskom u Međugorje ne čine ništa protivno crkvenom nauku. No već i površan pogled na “Notu”, što ju je potpisao prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Fernández, otkriva da nije riječ o običnom, nego ponajprije o zbunjujućem, čak i proturječnom vatikanskom dokumentu.
Pođimo od imena Kraljica Mira, kojim se Gospa prije više od 43 godine predstavila vidiocima. To se ime u spomenutom dokumentu uzima kao neosporna činjenica, a ukazanja iste te Kraljice Mira i dalje su upitna!? Jednako je i s porukama. Mnoge su u “Noti” ne samo citirane nego i protumačene kao nedvojbene riječi Gospe Međugorske, no od vjernika se – potpuno nelogično – traži da ih i dalje smatraju navodnima! K tomu, napominje se kako “pozitivna procjena većine međugorskih poruka kao poučnih tekstova ne podrazumijeva proglašenje izravnog nadnaravnog porijekla”. Zbunjuje i odnos prema vidiocima. Njihova se važnost u tome dokumentu prilično umanjuje, zapravo ih se gura na marginu. Čak se hodočasnicima preporučuje da u Međugorje ne odlaze “radi susreta s navodnim vidiocima”, nego “radi susreta s Marijom, Kraljicom Mira”. Navodno da bi se izbjegao senzacionalizam. Kao da je međugorski fenomen počeo sam od sebe i kao da ga nije pokrenulo duhovno iskustvo šestero djece, danas odraslih ljudi. U ono vrijeme bila su to uplašena djeca koju su opsjedali i manipulanti, među kojima je bilo i svećenika, pa ih se nepravedno sumnjičilo, a danas su to ljudi sa svim svojim slabostima, no njihovu životnu misiju da budu Gospin glas – nitko im ne može oduzeti. Da su lažljivci, Vatikan bi ih odavno razotkrio, a Međugorje bi odavno bilo proglašeno zabludom. Stoga je naivno očekivati da će ih hodočasnici zaobilaziti. A i zašto bi? Zar je grijeh čuti svjedočanstvo iz prve ruke? Zar vjernici ne smiju biti znatiželjni? Zar je senzacionalizam pitati kako se Gospa ukazuje ili kako izgleda? Uostalom, činili su to i članovi brojnih crkvenih komisija.
Kad smo već kod toga, treba podsjetiti da je Međunarodno povjerenstvo koje je međugorske događaje istraživalo od 2011. do kraja 2013. preporučilo papi Franji da prizna istinitost prvih sedam dana ukazanja, a da se sve ono što se zbivalo desetljećima poslije nastavi istraživati. Nije li Međugorje već time de facto priznato? A sad je to potvrđeno i ovom “Notom” iako to ne piše izrijekom i iako se na nekoliko mjesta izričito naglašava kako “nihil obstat” ne podrazumijeva proglašenje nadnaravnih događaja autentičnima. Novi odnos Vatikana prema Međugorju pokazuje još nešto, da je obnova Katoličke crkve počela. A to je puno važnije od priznanja Međugorja.
Treba upozoriti vjernike da Međugorje nije mjesto magije i instant-čudesa
Pastoralni teolog i sveučilišni predavač Dalibor Milas osvrće se na aktualna društvena događanja
Nakon desetljeća šutnje i opreza, Vatikan je konačno prelomio. “Stigao je trenutak da se zaključi duga i složena povijest u vezi s duhovnim fenomenima Međugorja”, počinje nota kardinala Fernándeza. No iza tog diplomatskog tona krije se stara rimska strategija: da bi se zablude razorile, potrebno ih je priznati. Mostarski biskup Petar Palić, u svom dekretu, dozvoljava vjernicima slobodno prakticirati pobožnosti Kraljici Mira, ali između redova, kao u kakvom starom glosaru, može se iščitati opomena – molite, ali pazite što i kako tumačite.
Međugorska Gospa, kako nas uvjeravaju, ne traži pozornost, nego upućuje na nešto mnogo veće – na samog Boga. Njezine su poruke jednostavne, možda i previše jednostavne za složenost ljudske mašte. Naravno, papa Franjo mudro je priznao pastoralnu vrijednost Međugorja. Pastoralnu, dakle prizemnu, gotovo utilitarnu vrijednost, u kojoj nema potrebe spekulirati o nadnaravnome. U tom duhu treba tumačiti Fernándezovu rečenicu koja nosi svu težinu rimske kurije: ukazanja i njihove poruke traže oprez.
Međugorju je dakle potrebno pristupiti oboružan kritičkom distancom i oprezom prema emocionalnim senzacijama. Možda, kaže Vatikan, možda je nešto od toga istina, ali ništa se ne smije uzimati zdravo za gotovo, pogotovo ne ukazanja čiji su nas “dokazi” vodili kroz toliko kontroverzi i zabluda. Poruka Rima i više je nego jasna: iako dobar dio kritičara u Međugorju vidi uspješan spoj crkvene politike, loše duhovnosti i financijskog oportunizma, stvarnost je daleko zamršenija. Ljudi ondje nalaze mir, utjehu i – što je možda najopasnije za racionalni um – smisao.
Crkva, koja povremeno voli igrati ulogu promatrača, sada mora balansirati između podrške autentičnoj duhovnosti i nužnosti da se Međugorje očisti od praznovjernih dodataka, koji poput parazita nagrizaju srce vjere. Iz pastoralno-teološke perspektive, potrebno je razdvojiti autentičnu duhovnost od praznovjerja, raskinuti s mitovima i upozoriti turiste i vjernike da Međugorje nije mjesto magije i instant-čudesa. Treba im netko reći da tamo ne ‘plešu’ nebeska tijela; da kip Uskrslog Isusa ne može ‘plakati iz koljena’ i da fluorescentna Gospa nije znak s neba, nego kip s eBaya.
Sve ovo, naravno, nije kritika same srži Međugorja, nego pokušaj da se raskrinkaju nakupine zabluda koje ga guše. S druge strane, unatoč potrebi da se “očisti”, Međugorje postaje nova nada u vatikanskom arsenalu protiv sveprisutnog relativizma. Sakrament ispovijedi, gotovo izumrli ritual u suvremenoj Europi, ovdje blista kao relikvija iz zlatnog doba. U vrijeme kada se sakramenti povlače pred pragmatičnim individualizmom, Međugorje prkosi ovom trendu, postavljajući ispovijed u središte – i to ne kao ostatak jednog vremena, već kao stvarnost. Unatoč kritikama i senzacionalizmu, ljudi dolaze u Međugorje jer im ono nudi nešto što im je prijeko potrebno i to im nitko ne smije uskratiti. Dokle god postoji potreba za takvim mjestima, ona će i postojati, bez obzira na to što mnogi o tome mislili.
