Obilježavanje »Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca« ili 78. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću započelo je 3. veljače, na Trgu širokobrijeških žrtava u Širokom Brijegu. U 10.00 pred središnjim križem vijence su položili i zapalili svijeće izaslanstva Grada Širokog Brijega, Županije zapadno-hercegovačke (ŽZH), Odjela HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće, zajedno s ministarstvom branitelja ŽZH. Vicepostulator fra Miljenko Stojić predvodio je molitvu za sve pobijene. Podsjetimo se da je Grad Široki Brijeg 7. veljače proglasio »Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk«, a ŽZH »Danom sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja«.
Obilježavanje 78. obljetnice nastavilo se večeras u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Najprije je bila krunica u 17.30, a zatim sv. misa zadušnica u 18.00 koju je predvodio don Ante Čarapina, župnik u Grljevićima, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića i nekolicine fratara. Župa Grljevići inače je rodna župa trojice ubijenih fratara: fra Fabijana Kordića, fra Krste Kraljevića i fra Fabijana Paponje.
Na sv. misi pjevao je dječji zbor »Anđeli« iz Dobrkovića pod vodstvom Marije Cigić. Misna čitanja predvodili su ministranti koje vodi đakon fra Ivan Crnogorac.
Don Ante je u svojoj propovijedi govorio o našim duhovnim predvodnicima, koliko je važna njihova uloga pastira te što sve moraju učiniti za povjereno im stado. »Ovi ljudi, kojih se danas sjećamo, odabrali su svoj životni put, biti redovnici i svećenici. Odabrali su put Isusa Krista, put Božji u svome životu, put siromaštva, poslušnosti i čistoće, put koji na prvom mjestu ima za cilj kraljevstvo nebesko, put prema Bogu koji ih čeka, kojega su susreli i za kojim su krenuli. Taj put traži od njih svjedočanstvo života. Svaki dan iznova. Nema predaha, samo rad, služenje povjerenom im puku, da budu tu za njega, jer to je njihovo poslanje. Biti predvodnici vjere u Boga, kako bi preko njih narod mogao prepoznati Boga u ovome svijetu punom tame i boli, pogotovo tih 40-ih godina kada rat bjesni na svakom koraku, na cijelom svijetu. Na milijune raseljenih, ranjenih i pobijenih, a nakon rata nestalih. Kako u takvom svijetu, kada ispred sebe vidimo samo tugu, jad, bol, patnju, odbačenost, pogibao i smrt, propovijedati radosnu vijest spasenja cijelog čovječanstva? U takvim trenutcima trebamo se osloniti na Boga, zapitati se što mi to on ima reći u mom životu, je li on vrijedan življenja ili je li pogrješan moj put ovdje na zemlji.« … »Zato biti pastir od nas svećenika traži poniznost, spuštanje sebe na razinu malenoga čovjeka, onoga u potrebi, kako bismo se mogli brinuti o njemu. Ovo se svećenici i biskupi od početka Crkve trude biti – dobri pastiri povjerenoga im stada! To je teška zadaća koju su uzeli u svoje ruke, ali ujedno i najbolja jer je na svakom njihovom koraku Bog koji ih čuva i prati na životnom putu. Baš kao što ih je pratio i u ona vremena kada je bilo teško bilo što reći o Bogu koji je blizak narodu, koji zacjeljuje rane njegove, koji se brine za svakoga čovjeka, a tada je izgledalo kao da je i On sam zašutio i prepustio narod i pastire same sebi, na milost i nemilost svega onoga što se događalo tih godina. Zato kad god se tih godina sjećamo, budi se u nama osjećaj tuge i boli, jer ništa drugo te godine nisu niti donijele. Ali tih godina nakon rata, kada narod treba utjehu i okrilje, događa se progon i ubijanje svećenika, redovnika i redovnica. Pogledajmo samo ovu brojku ili brojku svih stradalih u Drugom svjetskom ratu: 4 biskupa, 506 svećenika i redovnika, a 31 redovnica u Hrvata, i u Hrvatskoj i u BiH. Danas cijela BiH ima svega 553 svećenika. Da se danas dogodi onakav pokolj i progon, mogli bismo navesti zadnju Isusovu rečenicu iz evanđelja: “I bijahu kao ovce bez pastira!” U tome vremenu bilo je upravo ovako. Narodu je ostalo malo manje od polovine njegovih pastira. Ljudi koji su ih vodili i dovodili Bogu bili su ostavljeni sami sebi, bez brige za stado, jer pastira nije bilo. Zato je tih godina velik broj mladih ljudi krenuo u sjemeništa i velik broj se zaredio za svećenike, bilo biskupijske, bilo redovničke. A to je sve bilo zbog ovih vjernih koji su svoj život položili za svoje ovce, stado, puk, narod.«
Na kraju sv. mise vicepostulator fra Miljenko Stojić obratio se nazočnima te dodijelio nagrade na ovogodišnjem Natječaju Stopama pobijenih, za uzrast djeca. Prvu nagradu dobila je Anđela Glavaš za literarni rad »Suze Širokog Brijega«. Marija Prlić dobila je drugu nagradu za video i glazbeni uradak. Ove godine treće mjesto pripalo je OŠ Ivana Mažuranića iz Posušja za likovni rad na kojem je radila skupina učenika pod vodstvom Anđe Pavković.
Hrvatska radiopostaja Široki Brijeg prenosila je sve uživo putem zemaljskih valova i preko interneta. Činit će to i ovih dana.
Molitveni program druge večeri obilježavanja »Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca« na Širokom Brijegu započeo je molitvom sv. krunice i razmatranjem u 17.30 koje je predvodio đakon fra Ivan Crnogorac, a molili su širokobriješki framaši. Sv. misu zadušnicu predslavio je fra Josip Mioč, župnik u Drinovcima, a uz njega su sumisili vicepostulator fra Miljenko Stojić i ostali fratri iz samostana. Iz župe Drinovci ubijeno je, inače 7 fratara, 4 biskupijska svećenika, 1 đakon, 1 sjemeništarac te 276 članova puka Božjeg.
Na sv. misi je propovijedao fra Dario Galić, donedavni ž. vikar na Širokom Brijegu a sada u župi Drinovci. Izdvojimo sljedeće. »Dok se danas spominjemo nevino ubijenih članova naših obitelji, svećenika i naroda možemo se upitati zašto su se takve stvari dogodile, i zašto se čine i danas? Zašto su ljudi i danas spremni povjerovati u očite laži? Objašnjenje se nalazi u činjenici da otuđeni čovjek, prazni iskorijenjeni pojedinci očajnički traže priču koja će njihovim životima dati smjer i reći im što da rade. Tako pojedinac bez vjere u nadnaravno, bez tradicije i običaja postaje očajnički samotnjak koji se promeće u ponajboljeg sljedbenika totalitarne ideologije, toliko da mu postaje dragocjenija i od života samoga. To je u biti bila nova religija koja ima veliku potrebu ukloniti svaku drugu religiju, onu istinsku i transcendentnu. Takva zavodljivost u svojoj biti je vjera u lažnu nadu; tražiti spasenje tamo gdje ga nema, ali ga očajnički trebaš. Tako dolazimo do istine o komunističkoj i ateističkoj obmani koju je ponajbolje okarakterizirao i razotkrio Aleksandar Solženjicin u svojim velebnim djelima. On je ustvrdio da je srž krize koja je stvorena i koja je održavala tu ideologiju u svojoj biti duhovna, a ne politička i materijalna stvarnost. Takva ideologija je laž, gdje postanak i održanje toga lažnog sustava ovisi isključivo o strahu ljudi od suprotstavljanja tim lažima. … Možda netko smatra da je čuvanje kolektivnog sjećanja jednoga naroda na teške događaje iz povijesti u svojoj biti bez velikog smisla. Ali realnost stvari je nešto sasvim drugo. Ispravno poimani povijesni događaji pomažu nam razumjeti i ispravno živjeti u sadašnjosti. Mi smo danas na početku novog doba. U naše vrijeme ne provodi se klasični totalitarni način okupacije ljudskog društva i uma, kako je to slučaj u komunizmu, nego nešto što se naziva meki ili terapeutski totalitarizam. Mržnja prema protivnicima svoje utopijske ideologije u naše vrijeme zaodijeva se u pomaganje i iscjeljivanje drugih. Današnji meki totalitarni poredak u nastajanju zahtijeva prihvaćanje subjektivističkog i osobnog moralnog pogleda kao objektivni postulat cjelokupnom društvu. Odanost nema alternative nizu nazovi “prava”, progresivnih uvjerenja koja se često suprotstavljaju zdravom razumu i kršćanskoj vjeri. Poslušnost se nameće postupno, od dječjeg vrtića do javnog nastupa. Današnja elita provodi svoju agendu u velikoj suradnji sa svjetskim privatnim korporacijama koje preko tehnologije i moći novca nadziru i usmjeravaju živote ljudi, pa i država. To je sve zajedno zaodjenuto u masku velike filantropije i dobrote, a demonizira se svaka logična primjedba proturječja. … Nama je upućen poziv da i danas čuvamo poglavito svoj čvrsti odnos s Kristom. Izazova je puno i ne ćemo moći sami kroz život, a tko vjeruje nikada nije sam. Nama treba netko iznad ovoga materijalnog svijeta, netko jači i veći od našeg ranjenog srca i razuma, netko mnogo snažniji i umniji od nas samih. On koji je svjetlo od svjetla pobijedio je laž, u jednom gradu, na jednoj gori zvanoj Golgota. Taj događaj božanske žrtve za nas se uprisutnjuje u svakoj sv. misi, pa i večeras. On je naša snaga i naš put. On je prinio slobodno sam sebe i pozvao nas da ga slijedimo bez straha. Njegova savršena radosna riječ raskrinkava sve obmane i zloduhovske laži kroz sva stoljeća.«
Na sv. misi zadušnici pjevao je Veliki župni zbor Sv. Mihovila iz Drinovaca.
Dodijeljene su i nagrade za uzrast mladež. S obzirom da su ove godine poslali manje radova i nedovoljno kvalitetnih, dodijeljene su samo dvije nagrade. Dragan Boban dobio je prvu nagradu za literarni rad »Šezdeset šest«. Druga nagrada otišla je u ruke Marije Soldo za pjesmu pod nazivom »Moj Brijeg«. Vicepostulator fra Miljenko Stojić pozvao je sve mlade da u sljedećem Natječaju budu uspješniji.
Mještani Crnih Lokava, Mokrog, Turčinovića, Dobrkovića i Grada uobičajeno su danas hodočastili od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa. A jedna skupina njih trčala je iz Crnih Lokava stazom od preko 16 km. Ove godine hodočasnika je bilo najviše, iako je do sada ovo najhladniji dan za Hodnju sjećanja.
