Na planini Čvrsnici, daleko od gradske vreve, već 35 godina svoj život provodi Boro Pinjuh iz Čerigaja. Gotovo sedam mjeseci godišnje njegov dom su planinski pašnjaci, a društvo mu pravi više od 450 ovaca, nekoliko krava, vjerni hrvatski ovčar i pogled koji oduzima dah.
Videonovinar Mario Brkić donosi novu reportažu s planine Čvrsnice i Blidinjskog jezera.
Boro danas čuva između 460 i 470 ovaca, od čega je oko osamdeset njegovih, dok su ostale povjerili drugi stočari.
– Na planini sam već 35 godina. Sedam mjeseci sam ovdje, a ostatak godine kod kuće u Čerigaju. Svaki vlasnik svoje ovce na kraju sezone vraća kući, priča Boro.
Dan počinje u pet ujutro
Njegov radni dan počinje već oko pet sati ujutro i završava tek kasno navečer.
– Ustanem oko pet, prvo mužnja, pa nahranim kokoši, svinje, pse i ostale životinje. Navečer ponovno mužnja i hranjenje. Posla ima do jedanaest sati navečer – kaže.
Slobodnog dana nema.
– Ako se razboliš, opet moraš. Imao sam temperaturu 40, ali ovce moraš pustiti na pašu. Nema tko drugi.
Janjetina je tražena, ali ulaganja su velika
Kaže kako se sva janjad proda bez problema, uglavnom stalnim kupcima.
– Janjetinu prodajem po 25 KM za kilogram mesa. Mogla bi biti i skuplja jer je uzgoj skup, ali zadovoljni smo.
Na ispašu mu vlasnici dovode ovce za 25 KM po grlu za cijelu sezonu, a isti ljudi vraćaju mu se iz godine u godinu.
– Nitko me još nije promijenio. Ovdje imaju najbolju pašu i vodu.
Zlatne plakete za najbolji sir
Osim po stadu, Boro je poznat i po vrhunskom ovčjem siru.
Do sada je osvojio tri zlatne plakete i jednu srebrnu za kvalitetu sira.
– Sir sada prodajem po 35 maraka po kilogramu. Netko kaže da je skup, ali dok ima mušterija znači da vrijedi.
Bez hrvatskog ovčara nema pravog čobana
Posebno mjesto u njegovom životu ima hrvatski ovčar.
– Bez njega ne možeš. Jedan dobar pas vrijedi kao jedan čoban. On drži cijelo stado na okupu i vraća ovce gdje treba. Moraš ga naučiti komandama, ali kada nauči, neprocjenjiv je.
Pas je nedavno bio otrovan, zbog čega je nekoliko dana bio na liječenju.
– Svima je odmah bilo teže. Tek sada se oporavlja.
Vuna danas nema vrijednost
Za razliku od nekadašnjih vremena, vuna danas gotovo da nema nikakvu tržišnu vrijednost.
– Nekada se otkupljivala, a danas je moram dati komunalnom poduzeću da je odveze. To je šteta.
Sve manje ljudi želi biti čoban
Boro kaže kako je danas najveći problem pronaći radnike.
– Čobana je teško naći i za plaću od 2.300 KM mjesečno, uz smještaj i hranu. Danas je to jedno od najtežih zanimanja.
Smatra kako država premalo vodi računa o malim stočarima.
– Poticaji bi trebali biti veći i redovitiji. Čini mi se da se više pomaže velikima nego malima. Ovako ljudi odustaju od stočarstva.
Djetinjstvo puno rada
Prisjećajući se mladosti kaže kako je život nekada bio puno teži.
– U školu sam iz Čerigaja išao pješice. Tek kasnije je uveden autobus. Imali smo dvije krave, konja i svi smo radili. Bilo je teško, ali ljudi su bili zadovoljniji nego danas.
Ljepota planine nema cijenu
Iako je posao težak, kaže kako planinu ne bi mijenjao.
– Ovdje je zrak drugačiji, voda je čista, priroda je prekrasna. Kad se čovjek navikne na ovu ljepotu, teško bi živio dolje.
Na kraju razgovora poručuje kako, unatoč svim izazovima, ni danas ne bi mijenjao svoj životni poziv.
– Mora se od nečega živjeti. Ovo nije lak posao, ali je pošten. Kad voliš životinje i prirodu, onda sve lakše podnosiš.
