Nakon što je u prvom dijelu razgovora otkrio svoje ljubuške korijene, govorio o obitelji, ratnim godinama i duhovnom obraćenju, Dario Kordić u nastavku podcasta „Posveta svetom Josipu“ donosi nova svjedočanstva o godinama provedenima u zatvoru, molitvi i susretima sa svećenicima. Posebno se prisjetio fra Slavka Barbarića, govorio o muškim molitvenim zajednicama u Ljubuškom, na Humcu i u Mostaru te o pomoći hrvatskim braniteljima koji žive u teškim životnim okolnostima.
U drugom dijelu razgovora s Jozom Vlahom, snimljenog u župnom dvoru crkve svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, nekadašnji hrvatski politički dužnosnik u Bosni i Hercegovini Dario Kordić detaljno je opisao svakodnevicu tijekom zatvorskih godina.
Kordić je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju pravomoćno osuđen na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u srednjoj Bosni. Na slobodu je pušten 2014. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne.
U razgovoru se usredotočio na osobna duhovna iskustva i život nakon izlaska iz zatvora.
Kako je izgledao dan u haškom pritvoru?
Kordić se prisjetio svakodnevnog života u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, gdje je boravio tijekom suđenja pred Haškim tribunalom.
Prema njegovim riječima, radnim danima zatvorske su se sobe otključavale oko sedam sati ujutro, a vikendom nešto kasnije.
Dani u kojima je odlazio na suđenje započinjali su rano. Pod policijskom pratnjom prevozili su ga do sudnice, gdje je ostajao gotovo cijeli dan.
Tijekom stanki, dok su suci bili na ručku, vrijeme je provodio u zasebnoj prostoriji, često uz krunicu i molitvu.
U danima bez suđenja zatvorenici su imali mogućnost šetnje, sportskih aktivnosti i boravka u zajedničkim prostorijama.
Prisjetio se i druženja s drugim hrvatskim zatvorenicima, među kojima su bili Vinko Martinović i Mario Čerkez.
„Vinko Martinović Stela najviše je kuhao, a ja sam bio perač posuđa“, ispričao je Kordić, opisujući kako su zajednički pripremali obroke i nastojali se prilagoditi zatvorskim uvjetima.
Posebno pamti susret s fra Slavkom Barbarićem
Velik dio razgovora posvetio je vjeri i mogućnosti sudjelovanja na svetim misama tijekom zatočeništva.
Ispričao je kako su hrvatski zatvorenici uglavnom jednom mjesečno imali svetu misu, koju je redovito predvodio fra Pavao Dominković. Povremeno su ih posjećivali i drugi svećenici.
Među njima je bio i pokojni međugorski franjevac fra Slavko Barbarić, čiji je jedan posjet Kordiću ostao posebno urezan u sjećanje.
Prisjetio se kako je fra Slavko nakon mise prilazio svakom zatvoreniku i polagao ruke na njega u molitvi.
„Puno mi je ljudi polagalo ruke, svećenika, karizmatika i biskupa, ali ono kako je toga dana fra Slavko polagao ruke, to je žarilo. Bio je to svet čovjek“, posvjedočio je Kordić, opisujući svoj osobni duhovni doživljaj.
Istaknuo je kako su mise, ispovijedi i razgovori sa svećenicima zatvorenicima bili posebno važni.
„Moj najveći dobitak zatvorskog vremena bio je susret s Bogom“
Govoreći o godinama provedenima iza zatvorskih zidova, Kordić je naglasio kako je upravo u tom razdoblju produbio svoju vjeru.
Prisjetio se dugih sati koje je provodio moleći krunicu, ali i trenutaka u kojima je, prema vlastitim riječima, osjećao snažnu Božju prisutnost.
„Moj najveći dobitak zatvorskog vremena jest to što sam Božjom milošću postao svjestan da bez Gospodina ne mogu napraviti ništa. Ni malu sitnicu“, rekao je.
Posebno je opisao trenutke molitve u kojima je osjećao da mu ništa materijalno nije potrebno.
„Kad imam tebe, ne treba mi ništa drugo“, prisjetio se riječi koje je u molitvi upućivao Bogu.
Kordić je kazao kako danas moli i za ljude koje smatra odgovornima za svoje zatočeništvo, jer vjeruje da je kroz to iskustvo doživio duboku osobnu promjenu.
Spomenuo molitvena okupljanja u Ljubuškom, na Humcu i u Mostaru
U nastavku razgovora Kordić je govorio o javnoj molitvi krunice i muškim molitvenim zajednicama.
Istaknuo je kako sudjeluje u molitvenim okupljanjima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića te kako ga raduje što se takva okupljanja održavaju i u drugim hrvatskim sredinama.
Posebno je spomenuo Ljubuški, Humac i Mostar, navodeći ih kao mjesta u kojima su muškarci također započeli zajedničku molitvu.
Govoreći o javnom svjedočenju vjere, poručio je kako nije dovoljno vjeru živjeti samo privatno, nego je potrebno pokazivati je i konkretnim djelima.
Pozvao je vjernike na zajedništvo, molitvu i pomaganje ljudima u potrebi.
Potresne priče o hrvatskim braniteljima koji žive na ulici
Jedan od najemotivnijih dijelova drugog nastavka razgovora odnosio se na hrvatske branitelje koji se godinama nakon rata suočavaju sa siromaštvom, bolešću, usamljenošću i beskućništvom.
Kordić je ispričao kako s drugim volonterima nastoji pronaći i pomoći braniteljima koji su ostali bez odgovarajuće skrbi.
Kao jedan od primjera naveo je branitelja kojeg su pronašli kako spava na klupi u Petrinji.
„Tražili smo ga nekoliko dana. Kada smo ga pronašli, odveli smo ga u bolnicu“, ispričao je.
Prema njegovim riječima, muškarcu je osigurana medicinska pomoć, a nakon liječenja planiran je njegov smještaj u odgovarajuću ustanovu.
Govorio je i o drugom branitelju koji je živio na autobusnom stajalištu, a kojemu su građani i volonteri pomogli da dobije potrebnu skrb.
Kordić smatra kako je upravo pružanje pomoći takvim ljudima jedan od najvažnijih načina življenja kršćanske vjere.
Svjedočanstvo koje povezuje Ljubuški i Zagreb
U prvom dijelu podcasta, koji je LJportal objavio jučer, Kordić je otkrio kako je njegov otac Pero rođen u Grljevićima kod Ljubuškog, dok obiteljsko podrijetlo Kordićevih seže do Blizanaca u Brotnju.
U drugom dijelu razgovora ponovno se dotaknuo ljubuškog kraja, ovoga puta govoreći o molitvenim okupljanjima i duhovnom životu.
Razgovor je zaključen razmišljanjima o vjeri, zahvalnosti, pomaganju potrebitima i odgovornosti svakog čovjeka prema bližnjima.
Prvi dio razgovora: VIDEO Dario Kordić otkrio svoje ljubuške korijene: Moj otac rođen je u Grljevićima, a vjera mi je promijenila život
Izvor: YouTube kanal „Posveta svetom Josipu“, razgovor vodio Jozo Vlaho.
