Danas je obilježena tužna 31. godišnjica od stravičnog zločina nad 33 Hrvata civila koji su u Grabovici, koja pripada župi Drežnica u blizini Jablanice, počinili pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade.
Sveto misno slavlje predvodio je mons. Pero Sudar, umirovljeni vrhbosanski nadbiskup u koncelebraciji s generalnim vikarom Mostarsko-duvanjske biskupije don Nikolom Menalom, upraviteljem župe don Dragom Ćurkovićem te jos sedmoricom svećenika. U svojoj homiliji, biskup Pero, oslanjajući se na odlomak iz Knjige Mudrosti, napomenuo da su duše pravednika u ruci Božjoj, one su u miru.
Važno je sjetiti se uvijek nevinih žrtava i kršćanski oprostiti i ljubiti svakoga čovjeka, kako nas Krist uči, jer bez toga nema budućnisti i prosperiteta napomenuo je biskup Sudar. Don Drago se na kraju zahvalio biskupu Peri na predvođenju svetog misnoga slavlja, svoj braći svećenicima i okupljenom narodu.
Oslanjajući se na odlomak iz Djela apostolskih, o životu prvih kršćana, don Drago nas je potaknuo da budemo postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molivama, te da ne zaboravimo nikada na naše nevino stradale. Don Nikola se obratio u ime biskupa Petra i svoje osobne ime istaknuvši važnost sjećanja i molitve za sve žrtve.
Biskup Pero napomenuo je da je u svetoj misi molio i Bogu preporučio nevine žrtve Grabovice, kao i sve ostale nevine žrtve, te udijelio svečani misni blagoslov.
Podsjetimo, bošnjački su vojnici ušli u Grabovicu i zaposjeli je vojnički 10. svibnja 1993. kada su u ovom selu između Jablanice i Mostara živjeli isključivo Hrvati – katolici. Četiri mjeseca kasnije ubili su 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva bila 4-godišnja Mladenka Zadro, a najstarija 87-godišnji Marko Marić.
Tijekom ljeta ubijen je jedan čovjek na Ćopima, u susjednom selu niz Neretvu, a onda 9. rujna 1993. ubijeno je 27 pretežito starijih osoba te djevojčica od četiri godine. Dva dana nakon krvavog pira pogubljene su još dvije osobe, opet na Ćopima i nešto poslije ubijen je jedan starac u naselju Kremenac. To je ukupno Hrvata civila.
Neke su žrtve zatrpane u blizini njihovih domova, a većina je bačena u Neretvu. Nažalost, spašena je samo jedna dvočlana obitelj s desne strane Neretve te sedam osoba s lijeve strane.
Ovaj užasni pokolj preživjela su dvojica dječaka, Goran i Zoran Zadro, koji su se sakrili u žbunje i gledali kako im ubijaju djeda i baku, oca i majku te malu sestru.
Pobijene su slijedeće osobe: Josip Brekalo (1939.) i žena mu Luca (1939.); Pero Čuljak (1913.) i Matija Čuljak (1917.), Lucini roditelji; iz prezimena Drežnjak – Andrija (1921.) i žena mu Mara (1921.), Dragica (1953.), njihova kći, Živko (1923.) i žena mu Ljubica (1932.); Jozo Ištuk (1930.); Cvitan Lovrić (1936.) i žena mu Jela (1940.); Mara Mandić (1912.) i Ivan Mandić (1935.); iz prezimena Marić – Pero (1914.) i žena mu Dragica (1914.), Ilka (1921.), Ruža (1956.), Martin (1911.), Marinko (1941.) i žena mu Luca (1944.), Marko (1906.) i žena mu Matija (1907.), Ruža (1935.); Ilka Miletić (1926.); Anica Pranjić (1914.); Franjo Ravlić (1918.); Ivan Šarić (1939.); iz prezimena Zadro – Ivan (1924.) i žena mu Matija (1923.), Mladen (1956.) i žena mu Ljubica (1956.) i Mladenka njihova kći (1989.).
Važno je istaknuti kako se u tom vremenu u blizini tog mjesta nisu vodile nikakve borbe te da nitko od Hrvata – katolika u tom kraju nije bio naoružan.
Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC-a Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma okrutan način.
Do sada su za zločine u Grabovici za pojedinačna ubojstva osuđena petorica pripadnika Armije RBiH, ali naredbodavcima nikada nije suđeno. Tadašnjem zapovjedniku Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti.
