Marko Markan Golemac iz Vrda hercegovački je pjesnik koji je s 5 godina obolio od dječje paralize. Kroz život se susretao s mnogim tegobama, a zbog zdravstvenih problema, nikada nije pohađao formalno školovanje. U svemu što radi pomaže mu brat Andrija. Reportažu donosi PRO TV

Od bolničkog ležaja do stihova i skulptura

Rođen 1960. kao peto od šestero djece, Markan je od šeste godine nosio posljedice dječje paralize. Deset je puta operiran, a u mostarskoj bolnici, uz predan rad liječnika i vlastitu ustrajnost, prohodao je na štakama i tako hodao 41 godinu. Prije nekoliko godina slomio je nogu te se zbog polineuropatije sve češće kreće u kolicima.

U školu nikada nije išao – čitati i pisati naučila ga je sestra Šima. Rani „urednički“ zadaci na seoskim feštama pretvorili su se u stihove: najprije za svadbe i prigode, a potom u pjesme koje su ljudi počeli dijeliti na društvenim mrežama. Na poticaj župnika i prijatelja nastale su dvije knjige: „Moj život, moje pisme“ i nova, „Što čuh i okom vidjeh“.

Ruke koje pišu – i grade

Na obiteljskom imanju Markan izrađuje drvene i kamene rukotvorine: alat, kolijevke, samare, pa i gusle od oraha posječenog ispred kuće. Priča o njegovoj „vozačkoj karijeri“ također je posebna: nakon TV emisije u kojoj je pas vozio motor, odlučio je prepraviti automobil na ručne komande. Prvo je vozio Kadett automatika, a zatim sam prenamijenio Golfa 2 koji i danas uz pomoć Andrije vozi do crkve i trgovine.

Poezija iz svakodnevice

Markan piše u desetercu i osmercu, o zavičaju, ljudima, vjeri i domovini. „Moje pjesme nisu iz knjiga, nego iz života“, kaže. Posebno ističe brata Andriju, s kojim dijeli svakodnevicu i brigu – primjer bratske ljubavi, odanosti i ustrajnosti.