Jedna sasvim slučajna vožnja od Ljubuškog (BiH) prema Vrgorcu rodila je ovu priču. Vozeći se kroz Lisice, rodno mjesto Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a koji je mučki ubijen u sačekuši u Kruševu kod Mostara u kolovozu 1992. godine, spazim sa strane uz prometnicu dva mladića koji odlučnim korakom koračaju naprijed, ali im pogled ide prema cesti, s nadom da će ih netko povesti, p
Stanem pored njih i kažem im da sjednu. Uz standardna pitanja kad povedete mladiće u tim godinama, s naglaskom na policijske metode – “odakle ste”, “znaju li vam roditelji kamo ste krenuli”, “kako ćete natrag kući”… – započinjemo naš razgovor.
– Idemo na “Off festival”, znate li gdje je to? Tu mi je mamina prijateljica, ona će nas vratiti kući – zaskoči me jedan od njih.
– Ne znam, ali naći ćemo – dodajem.
– Nećete poslije moći izaći, zagradit će vas. Preparkirajte dolje, na onu livadu.
Izlazim iz automobila i gledam pred sobom: livada okružena balama sijena, montirana pozornica za DJ-a, puni Mjesec pomalo se diže iznad kule Herceg Stjepana Kosače u Ljubuškom, a sa zapada vrh Matokita iznad Vrgorca moćno strši, javna rasvjeta “tuče” iz vrgorskih sela Velikog Prologa i Podprologa. Uistinu fascinantan prizor. Dok se premišljam hoću li krenuti naprijed, čujem poznati glas.
Javlja mi se Borna Erceg, nekadašnji igrač RNK-a Split, bivši suigrač hrvatskog reprezentativca Kristijana Jakića u mlađim uzrastima. Inače moj domaćin i vodič tijekom boravka u Irskoj 2016. godine. Danas privatni poduzetnik u Ljubuškom, ima rent-a-car agenciju.
– Dolazi! Bit će super, vidjet ćeš. Sve će ti ovo biti krcato za sat vrimena – uvjerava me Borna, ističući kako mu je supruga iz ovog hercegovačkog sela, na granici RH i BiH.
Dok ispijamo piće, kolone vozila pristižu, prašina se diže na sve strane, stotine mladih iz Ljubuškog i Vrgorske krajine dolaze, a poljem odzvanjaju poznati hitovi Marka Perkovića Thompsona, Grše, Severine, Daleke obale… Među okupljenim vidim i neka sportska lica, poput rukometaša Mislava Grgića, koji je s austrijskim Linzom bio prvak te alpske države, a poslije nastavio karijeru u našičkom Nexu, zatim Mirka Mišetića, lijevo krilo Izviđača, prvaka BiH, potom nogometaša Pavla Šarca, koji je bio u mlađim uzrastima Rome, a sad nosi dres Širokog Brijega.
– Mislim da bih ja mogao sljedeće godine ovako nešto napraviti u polju, uz Maticu – dobacuje mi uz smijeh Mijo Marinović, jedan od najvećih futsal talenata koji je Vrgorac imao, nažalost zbog teških ozljeda morao je prekinuti karijeru. No posljednjih godina sa svojom ekipom u Podprologu radi prave fešte.
Tema po tema, tura po tura, uz lagani povjetarac, gdje se temperatura spustila na ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva, došla su dva sata ujutro i vrijeme za rastanak.
Priča me odmah zaintrigirala, zanimalo me tko stoji iza ovoga, tko je usred polja, uz bale sijena i prašinu, uspio skupiti toliko mladih ljudi, da se zabavljaju tri noći bez ijednog incidenta, uz simbolične cijene hrane i pića. U ranim jutarnjim satima stigla je poruka, s imenom i prezimenom, glavnog i odgovornog; riječ je o 29-godišnjem Josipu Matijaševiću, nekadašnjem učeniku Srednje škole “Tin Ujević” iz Vrgorca.
– Želio sam nešto napraviti za svoje mjesto. Razmišljao sam, Split ima Ultru, Boom u Belgiji, Tomorrowland, što ja mogu napraviti za selo. I onda je pala ideja da to bude “Off festival” od zalaska do izlaska sunca u polju. Ovo je već treća godina da se održava, no mi to ne želimo komercijalizirati, ne stavljamo reklame, ne plaćamo PR-a…
Želim tu okupiti ljude iz sela, iz svih generacija, ali i mi organizatori želimo malo guštati. Iza projekta stoji ekipa od 25 momaka i cura koji to rade na volonterskoj bazi. To je pravi tim i od srca im hvala na svemu. Kad bismo mi to malo izreklamirali i željeli nešto zaraditi, vjerujem da bi se tu skupilo četiri-pet tisuća ljudi. Ovako je kroz tri dana prošlo oko dvije tisuće ljudi i svi su zadovoljni – govori nam Matijašević, dodajući kako cijela priča ima humanitarni karakter.
– Kad u ovakve stvari uđe novac, tu više nema sreće, onda počinju razne rasprave, svađe… Mi to ne želimo. Dogovor je da svake godine od zarade jedan dio novca damo u humanitarne svrhe, ustanovama kojima je potrebna pomoć, a dio novca zadržimo za sebe kako bismo sljedeće godine unaprijedili festival. Tako radimo od početka. Vidjeli ste i sami, cijene su simbolične, točeno pivo dvije konvertibilne marke ili jedan euro, Jack Daniels, votka, Antique, Jeger… po tri marke, odnosno euro i pol, sokovi i voda za dvije marke ili jedan euro – ističe Matijašević.
Zanimalo nas je kako se rodila ideja da to bude baš u polju, nedaleko od državne granice BiH i Hrvatske.
– To je moja parcela na kojoj se nekad sadio grah, u blizini su električne pumpe zahvaljujući kojima dolazi voda do sela, tako da nam je priključak za struju blizu. Razmišljali smo o agregatu, ali to jako buči i sigurno bi se odrazilo na kvalitetu zvuka koji dolazi s DJ pulta – zaključio je Matijašević. Nakon ove priče mnogi će sljedeće godine, krajem srpnja i početkom kolovoza, poželjeti biti dio ovog festivala.
