Matej Mandić, 23-godišnji vratar hrvatske rukometne reprezentacije, od ljeta živi novu sportsko-životnu epizodu u njemačkom Magdeburgu, gradu bogate povijesti i aktualnom europskom rukometnom prvaku. Nakon Zagreba i života punog ritma, gužve i studentske atmosfere, Njemačka mu je donijela mirniji stil – onaj klasični „arbajt i kuća“.
Mirniji Magdeburg i tri kofera za novi početak
Magdeburg, glavni grad pokrajine Saska-Anhalt s oko 250 tisuća stanovnika, postao je njegov dom prije tri mjeseca.
„Pakirao sam stvari u tri kofera i došao ovamo. Prva tri tjedna živio sam u hotelu. Bilo je teško, sve novo, ali ekipa me stvarno odlično prihvatila“, kaže Mandić.
Suigrači ga opisuju kao uvijek nasmijanog i pozitivnog, a treneri ističu kako su mu od prvoga dana pomagali da se snađe daleko od Ljubuškog i Zagreba.
„Da nisam rukometaš, bio bih odličan konobar“
Izvan terena Matej donosi potpuno drugačiju sliku – miran, jednostavan i zdravim navikama okrenut.
„Počeo sam kuhati. Toliko mi je ponekad dosadno da mi je kuhanje postalo hobi“, smije se.
Najčešće sprema jednostavna jela, uglavnom meso i zdravije opcije, a priznaje da je kuhinju volio i prije.
A što bi bio da nije rukometaš?
„Ja uvijek kažem – bio bih jedan dobar konobar. Imam smisla za humor, volim komunikaciju, mislim da bih imao i dobar bakšiš“, kaže kroz šalu.
Mirniji ritam, više igre, više kuhanja
Slobodno vrijeme provodi uglavnom u stanu – igra igrice s prijateljima, kuha i odmara.
„Nema baš života kao u Zagrebu, tamo je stalno neka dinamika. Ovdje je sve mirnije, ali čovjek se navikne.“
Poseban trenutak: posjet bivših suigrača iz Zagreba
Uoči dvoboja protiv svog bivšeg kluba, u Magdeburg su mu stigli najdraži prijatelji – bivši suigrači iz Zagreba.
„Baš mi je to uljepšalo boravak ovdje“, kaže Matej, koji je u Zagrebu proveo važne godine karijere i života.
Njemačka ga je zatekla u fazi kada se vraća nakon ozljede koja ga je odvojila od nastupa na prošlom Svjetskom prvenstvu. Hrvatsku rukometnu bajku u Areni Zagreb tada je pratio – s tribina.
Europsko prvenstvo: prilika koja se ne propušta
Sada gleda prema nadolazećem Europskom prvenstvu.
„Spreman sam. Sve si moraš posložiti u glavi. Možeš trenirati koliko hoćeš, ali ako ti je glava negdje drugo – nema od toga ništa. Najvažnije je imati čistu glavu i fokus.“
Od Ljubuškog do Europe – a tek mu je 23
U samo nekoliko godina prošao je put od rodnog Ljubuškog preko Zagreba do najjače rukometne lige svijeta.
„Radim ono što volim. Imam ljude oko sebe koje volim i koji me vole. Uživam u tome“, zaključuje Mandić.
