Kada dan utihne i svaki se uzdah glasnije čuje, strahovi postaju snažniji. U tim trenucima, kaže Šaban Jazvin iz sela Jasenica kod Čapljine, čovjek moli nebo za bolje sutra. „Naše dove ponekad mogu promijeniti stanje, one su tu da nas usmjere na dobro i zajedništvo“, govori ovaj 61-godišnjak, jedini muškarac koji stalno živi u selu.
Život u brdskom selu
Šaban živi sa suprugom i dvojicom sinova, učenicima trećeg i šestog razreda. Supruga mu je mlađa desetak godina, a on bez stalnog zaposlenja preživljava od stočarstva i povremenih nadnica. „Jedino se stokom bavim. Imam 25 koza i dvije krave, ali vuk mi je nedavno zaklao više kozlića. Nekad odem u plastenike kod komšija, berem krastavce, i zaradim dnevnicu da djeci nešto kupim“, kaže.
Jedino se stokom bavim ovdje, imam ovce, krave, kozliće mi je vuk pojeo. Ovo selo je prije rata bilo najrazvijenije što se tiče stočarstva. Svaka kuća je imala u prosjeku 50 ovaca i dvije krave, no sada nije tako.
U selu danas nema mladih. „Sve su starci. Nema djece, samo moja dvojica sinova. Nekad kažu da idemo odavde, ali ipak imaju prijatelje u školi pa im je lakše. Ovo je brdsko mjesto, nemamo ni vode, živimo od čatrnji i bunara“, opisuje.
Ratne rane i povratak
Šaban se tijekom rata našao u izbjeglištvu. „Bio sam zatočen tri mjeseca u Dretelju, pa razmijenjen u Jablanicu i Konjic. Nakon godinu i pol dana vratio sam se ovdje, iako sam mogao ostati drugdje. Namjerno sam se vratio, jer mi je otac ubijen ovdje 1993. godine. Osjećao sam da se moram vratiti na djedovinu“, govori tiho.
Prisjeća se i obitelji: „Jedan brat mi je umro, majka prije četiri i pol godine. Sada smo samo ja, žena i djeca. Braća i sestra žive dalje, pa dođu vikendom.“
Težak život i skromne potrebe
Jazvin priznaje da ga zdravlje pomalo izdaje, bole ga leđa, ali ne odustaje. „Treba se boriti za djecu. Dok je čovjek živ mora se žrtvovati. Život je dan za dan“, kaže. Kuća u kojoj žive stara je i trošna, grijanje imaju na stari šporet, a vodu skupljaju u čatrnje. „Nemamo ni veš mašine ni električnog štednjaka. Ali najbitnije je zdravlje. Ostalo će doći, dobri ljudi se uvijek nađu“, dodaje.
Sjećanje i nada
Unatoč svemu, Šaban ostaje na rodnoj zemlji. „Težak teret nosim, ali namjerno sam se vratio. Borit ćemo se koliko možemo. Pravda je jedino sigurna – svi ćemo jednom otići tamo. Dok smo ovdje, važno je čuvati svoje i vjerovati u bolje sutra.“
