Sestre Šima i Draženka Čuljak, danas sinonimi za hrabrost i nevjerojatnu volju, obilježavaju četrdesetu godišnjicu događaja koji ih je pretvorio u heroje.
Dana 13. siječnja 1985., srednjoškolke iz malog mjesta Bogodol kraj Mostara spašene su nakon što su preživjele sedam dana i noći u kanjonu okovanom ledom, s minimalnim zalihama, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke, piše HRT.
Danas taj datum doživljavaju kao “drugi rođendan”, trenutak kada su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage.
Njihova drama započela je 6. siječnja kada su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, od kuda su namjeravale autobusom otputovati majci u Mostar.
“To je bila normalna stvar u to vrijeme da se ide pješke ako nema autobusa”, kaže Draženka.
No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, orijentacija je postajala sve teža.
Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao.
“Zakoračile smo u prazninu, prisjeća se Šima, padale smo sve dublje i dublje, udarajući u led i pokušavajući se držati, ali nas je svaka nova stijena ponovno gurala prema dnu”.
Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu, koje lokalci zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahle rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob.
U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima kroz molitvu, pjesmu i razgovore.
Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga; znale su da bi ih majka tražila do posljednjeg daha, i zbog nje nisu gubile nadu.
“Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti”, prisjeća se Draženka.
Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Ćavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se tek slučajno zatekle na snijegu. Tek kada su shvatili težinu situacije, krenuli su u akciju spašavanja.
“Ispočetka nisu vjerovali da smo tamo cijeli tjedan, ali kad su nas konačno čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama, kazala je Draženka.
Lokalni lovci riskirali su vlastite živote, pomogli su im izaći iz kanjona uz pomoć užadi.
Šima i Draženka bile su modre i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile po spašavanju bio najljepši na svijetu.
No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina, sestrama su morale biti amputirane obje noge. Uprkos tome, njihova snaga i hrabrost odjeknule su širom tadašnje Jugoslavije i postale inspiracija mnogima.
Danas, 40 godina kasnije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život.
