U drugačijem izdanju rubrike Stranci u Hrvatskoj Ivana Vilović predstavila je nadahnjujuću povratničku priču Marijane Čuvalo – Kanađanke hrvatskih korijena koja je prije četiri godine odlučila započeti novo poglavlje života u Makarskoj.
Marijanini roditelji potječu iz Ljubuškog, odakle su 1974. godine odselili u Toronto. Ona je rođena i odrasla u Mississaugi, u snažnoj hrvatskoj zajednici u Kanadi, gdje su se njegovali jezik, vjera, folklor i običaji. „Od kad znam za sebe, znam i za hrvatsku crkvu, školu i folklor. To je bio moj život“, prisjetila se.
U obitelji se govorilo hrvatskim jezikom, a domovina se redovito posjećivala, osobito nakon rata. Iako je studirala „Peace and Conflict Studies“ te jedno vrijeme boravila u Austriji i Švedskoj, životni put odveo ju je natrag korijenima.
Prekretnica se dogodila tijekom pandemije 2020. godine. „To je bio trenutak kad sam imala vremena stati i razmisliti o svom životu i ciljevima. Dobila sam hrvatsko državljanstvo, a nakon što mi je baka preminula, osjetila sam snažan unutarnji poziv. Kao da me ona ‘pogurnula’ i rekla – ajde, Marijana“, iskreno je podijelila.
Danas živi u Makarskoj i radi za tvrtku Expat in Croatia, koju je osnovala Amerikanka Sarah Dyson. Kao coach savjetuje dijasporu i strance koji žele doći živjeti u Hrvatsku – bilo kao digitalni nomadi, povratnici ili novi stanovnici. Pomaže im u snalaženju s administracijom, dozvolama boravka, državljanstvom, učenjem jezika i zapošljavanjem.
„Ljude najviše brine sigurnost – hoće li pronaći posao, kako će započeti život ovdje. No Hrvatska ima potencijal. Mladi govore više jezika, postoje mogućnosti rada za strane tvrtke, a vidim i sve više povrataka“, istaknula je.
Uspoređujući život u Torontu i Makarskoj, kaže da sustavi jesu različiti, ali naglašava ljudsku toplinu i spremnost na pomoć: „Ovdje se učim svaki dan. Nije teško kad pitaš – bolje je pitati nego skitati. Ljudi imaju empatiju.“
Svoja iskustva i dojmove pretače u blog My Adriatic Adventure (Moja jadranska avantura), gdje piše o svakodnevici, osobnim promišljanjima i malim životnim susretima – poput odlazaka na sajam u Zadvarju ili razgovora s nepoznatim ljudima koji postanu dio njezine priče.
Iako joj nedostaju obitelj i prijatelji u Kanadi, kaže da su današnje veze na daljinu lakše zahvaljujući tehnologiji, a susreti su česti. Na pitanje vidi li se do kraja života u Hrvatskoj, bez zadrške odgovara: „Vidim svoj život ovdje. Zauvijek.“
Priča Marijane Čuvalo još je jedan dokaz da se povratak korijenima često događa srcem – a razum ga tek kasnije sustigne.
