Svanuće uvijek u nama budi osjećaj radosti. Mnogi su koji vole gledati sunce dok ujutro izbija i svojim prvim zrakama svjetlosti obasjava našu svakodnevicu. No ipak, jedno je jutro radosnije od drugih. Jedno je jutro životnije od svih drugih jutara. To je jutro u kojem smrt prestaje biti onako strašna i tamna a život dobiva novo shvaćanje. To je jutro u kojem sve ono što je u meni neshvaćeno, zatrpano mojim slabostima izlazi na vidjelo i biva dotaknuto nadom.
Uskrs je dan kada i oni najveći grešnici mogu spoznati nadu u ponovni početak. I vjerujem da je Juda dočekao uskrsnu zoru ne bi sebi presudio.
Uskrs se ne može razmatrati ni slaviti bez spomena izdaje, ostavljenosti, osude, muke i smrti. Liturgija ovih dana govori upravo o toj neraskidivoj vezi kojom su satkani ovi Veliki dani. Možda više nego ikad možemo prodrijeti u dubinu i snagu ovog najvećeg blagdana koji slavimo. Upravo okolnosti koje su nas stjerale u kut mogu pomoći da se prepoznamo krhkima, potrebnima Božje intervencije.
Stvarnost da neke stvari izmiču našim ljudskim rukama otvara nas Božjim dlanovima koji iako probodeni žele nas primiti u svoj zagrljaj.
Isusovi dlanovi ne žele nam pričati samo o slavi, o radosti, o lakoći i o milini. Žele nam posvjedočiti da samo preko rana možemo doživjeti ozdravljenje, samo preko patnje možemo iskusiti milost opraštanja. Nije lako. Ali to ne znači da ne vrijedi.
Pokušajmo ovih dana gledati izvan naše socijalne udaljenosti koju smo primorani ostvariti radi dobra drugoga. Pokušajmo gledati u srce našega brata i sestre. Pokušajmo oprostiti ono što je u nama još ostalo neriješeno. Pokušajmo staviti sve to pred Isusa koji jedini može uskrisiti ono što se nama već čini mrtvim.
Neka nam ovo Uskrsno jutro bude prilika za buđenje iz naših uspavanih odnosa, izlazak iz naših zaključanih uvreda, uspon iznad naših navika površnosti.
Isus je živ i želi i tebe živa.
