Donosimo još jednu originalnu i toplo ispričanu priču Glasa Hercegovine video-novinara Maria Brkića. Ovoga puta put nas ponovo vodi u Ružiće kod Gruda, u skromno domaćinstvo Stipe Šimića – čuvara ovaca, samotnjaka po izboru, čovjeka koji se nije ženio.
U hercegovačkom kršu, među kamenjarom, pašnjacima i starim navikama koje se ne mijenjaju lako, živi Stipe – čovjek koji je gotovo cijeli svoj život proveo uz ovce. Odmalena je, kaže, navikao na stado, na rano ustajanje, na planinu, na sijeno, janjce i svakodnevnu brigu koja ne prestaje ni blagdanom ni nedjeljom.
Danas, u 68. godini, Stipe sve češće razmišlja o tome da smanji stado. Noge ga, priznaje, sve više izdaju, poslova je mnogo, a godine čine svoje. Ipak, kad dođe trenutak da ovce stvarno proda, nešto ga zaustavi.
– Ostavit ću ih nekoliko, četiri ili pet, da mogu. Ne mogu više kao prije, noge me izdaju – iskreno govori Stipe.
Njegova svakodnevica i dalje je ispunjena radom. Tu su ovce, vrt, krumpiri, loza, malo salate, luka, rajčice… Posla uvijek ima. Kaže da čovjek koji je naučio raditi ne zna drukčije živjeti.
Iako je više puta pomislio da sve smanji, da sebi olakša, priznaje kako nije lako presjeći.
– Kad si navikao cijeli život uz ovce, što ćeš kad ih više nema? Ustaneš ujutro, a nemaš kuda, nemaš što obići. Nije to samo zbog zarade, nego čovjek navikne – govori.
Stipe danas ima sedamnaest ovaca. Nije to veliko stado, ali i za toliko treba rada, hrane, šišanja, puštanja na ispašu i odlaska na planinu. Troškovi su, kaže, sve veći.
– Planina je skupa, ove godine će biti 30 maraka. Šišanje je prije bilo četiri marke, sad je sedam. Sve je otišlo gore – priča Stipe.
Dodaje kako se nekad od ovoga živjelo drukčije, dok se danas sve promijenilo. Mladi, kaže, više ne žele takav život. Teško im je objasniti zašto bi netko držao ovce, radio oko loze ili ustajao u zoru ako sve može kupiti.
– Mladi od toga odustaju. Kažu: kupit ću vino, kupit ću meso, kupit ću što mi treba. Neće više nitko da radi kao prije – govori sa sjetom.
U razgovoru se prisjetio i vremena kad je na selu bilo više života, više ljudi, više druženja i međusobnog poštovanja. Danas je, kaže, drukčije.
– Nekad se poštivao i stariji čovjek, i susjed, i kućni red. Sve je polazilo iz kuće. Danas toga manje ima – smatra Stipe.
I dok govori o ovcama, planini, sijenu i janjcima, jasno je da se ovdje ne radi samo o stoci. Radi se o načinu života koji polako nestaje, o svakodnevici koju su mnogi naslijedili od svojih roditelja i djedova, ali koju više nema tko nastaviti.
Stipe zato zna da će možda morati smanjiti, možda jednom i potpuno odustati. Ali isto tako zna da srce ne pristaje lako na to.
Jer ovce za njega nisu samo obveza. One su navika, društvo, ritam dana i dio života koji se ne može tek tako ugasiti.
– Ne bih ja bez ičega. Mora čovjek nešto imati. Bar nekoliko, da znaš da su tu – kaže na kraju.
I upravo u toj jednostavnoj rečenici stane cijela priča jednog hercegovačkog domaćina. Priča o radu, upornosti, samoći, starosti i ljubavi prema onome uz što si proveo cijeli život.
