Videonovinar Mario Brkić donosi novu reportažu za youtube kanal Glas Hercegovine
U zaseoku Bračići, koji pripada selu Borajna, danas vlada tišina. Nekada se ovdje čuo dječji smijeh, pjesma i svakodnevni život, a danas su ostale samo kamene kuće i zarasla dvorišta kao nijemi svjedoci prošlih vremena.
Na prvi pogled reklo bi se da su ljudi donedavno živjeli u ovim kućama. Krajolik je i dalje očaravajući – hercegovačko sunce, šuma, kameni zidovi i vrtovi koje su nekada vrijedne ruke krčile iz škrte zemlje. No, stvarnost je drukčija. Mladi su otišli trbuhom za kruhom, stariji su umrli, a sela su ostala pusta.
Teško je kriviti one koji su morali otići u potrazi za boljim životom. Hercegovina nikada nije davala mnogo, ali su naši djedovi i bake iz nje znali izvući ono najvažnije – kruh za obitelj i dostojanstvo u teškim vremenima. Svaki kamen koji danas vidimo netko je nekada izvadio iz zemlje, složio u kuću ili suhozid, ograđujući vrtove kako bi sačuvao ono malo usjeva od blaga.
Svaki taj kamen ima svoju priču. Priču o gladi, radu, žuljevima i ponosu. Na spomen njihovih imena trebali bismo zastati i odati poštovanje generacijama koje su na ovoj zemlji opstajale unatoč svemu.
Ipak, ima i tragova nade. Netko je pokosio travu, očistio prilaz. To znači da još postoje oni kojima je stalo, koji možda ne mogu živjeti ovdje, ali ne žele dopustiti da djedovina zaraste u šikaru i zaborav.
Asfalt i struja stigli su i do ovih zaseoka, ali povratka života zasad nema. Teško je ne zapitati se kakvo bi bilo jutro u ovoj tišini – probuditi se uz cvrkut ptica, osjetiti miris svježine i popiti kavu pred kućom okupanoj hercegovačkim suncem. Mnogi bi za takav prizor dali pravo bogatstvo, a mi ga često uzimamo zdravo za gotovo.
Zato je važno podsjećati – posebno mlađe naraštaje – da ne zaborave odakle potječu. Jer što je čovjek bez identiteta? Bez sjećanja na selo, djedovinu, na trud onih koji su prije nas krčili kamen i gradili domove?
Obiđimo stare kuće. Očistimo ih, makar povremeno. Ne dopustimo da sve zaraste u draču. Naši djedovi i bake to zaslužuju. A i mi – da sačuvamo barem dio onoga što nas čini onim što jesmo.
