U Domanovićima, među redovima bresaka i vinove loze, živi priča kakvu danas rijetko srećemo. Dok mnogi u mirovini traže mir, 75-godišnji domaćin iz ovoga hercegovačkog mjesta i dalje je – svakodnevno – u poslu. Sam održava desetke stabala voćaka, obrađuje zemlju, reže voćke, štiti ih od bolesti i na kraju – sve što proizvede proda na pijaci. Mario Brkić video-novinar Glasa Hercegovine zabilježio je ovu priču.
“Jučer mi je bio rođendan, napunio sam 75. Radim pomalo, od 12 do 3 – tri sata su mi dosta”, kaže kroz osmijeh, dok pokazuje voćnjak koji već godinama njeguje vlastitim rukama.
“Zdravlje me služi, iako sam imao bajpas”
Iza njega je težak zdravstveni zahvat – prije sedam godina ugrađeni su mu bajpasi. No to ga, kako kaže, nije zaustavilo.
“Bog hvala, nemam na što požaliti. Radim koliko mogu i koliko mi prija.”
U voćnjaku trenutno ima oko 90-ak stabala breskve, među kojima su i sorte Redhaven te rane i kasne vrste koje dozrijevaju u različitim terminima. Dio voćnjaka je, dodaje, star sedam godina, a dio je naknadno proširen.
Led “pojeo” rod: “Ove godine nije bilo ploda”
Najveći neprijatelj voćara, posebno u Hercegovini, često nije ni suša ni vrućina, nego – led u pogrešno vrijeme. Ove sezone, kaže, rod je gotovo potpuno stradao.
“U aprilu i martu kad udari led, nema ploda. Možda 100 kila na 200 bresaka… gotovo ništa.”
Unatoč tome, ne odustaje. Voćnjak traži stalnu brigu: rezidbu, zaštitu od kovrčavosti lista, prskanje bakrom, održavanje tla i uklanjanje trave.
“Treba znati i koju granu ostaviti, a koju odrezati. Znaš malo iz iskustva, a nešto ti objasne i u poljoprivrednoj apoteci.”
Sve ide na pijacu: “Kad je roba dobra – mora se prodati”
Voće i grožđe najčešće prodaje na pijaci u Čapljini. Kaže da se domaći proizvod uvijek prepozna, ali da je tržište sve teže zbog uvoza.
“Uvoze sa strane i ubiju nas. Žalosno je da naši proizvodi ostaju, a uvozni se kupuju.”
Cijene su, dodaje, godinama gotovo iste. Grožđe je prodavao po 1,5 marku i prošle i ove godine, bez obzira na kvalitetu, dok ostali troškovi rastu.
“Materijal i sve drugo poskupjelo, a ovo stoji.”
“Mladi teško da će ovo nastaviti”
Iako radi kao da mu je 50, svjestan je da godine nose svoje i da je pitanje tko će sutra nastaviti.
“Teško mi je… teško da će mlađa raja radit ovo. Gdje god dođem, sve stariji rade. Malo je mladih.”
Mehanizacija je, priznaje, olakšala posao – više se ne kopa motikom kao nekad – ali i dalje sve traži vrijeme, upornost i naviku rada.
Skromno, ali dostojanstveno: “Naučili smo rad”
U kući živi sa suprugom i kćeri, dok su dvije kćeri udate. Ne žali se, ne kuka – radi, proizvodi i prodaje. U tome vidi i zdravlje i smisao.
“Mi smo ovdje naučili rad. I najbitnije je da ne ostaje.”
Na odlasku, domaćinu se poželjelo ono što je u ovakvim pričama najvažnije: zdravlje i snagu da, koliko god može, ostane na svojoj zemlji.
