U posljednje vrijeme, tj. čitav niz godina unatrag, uvriježilo se o međugorskim vidiocima govoriti kao o nečemu sporednome u tom fenomenu. Ne kako su baš skroz nevažni, ali da su neka sekundarna ili čak tercijarna priča u fenomenu koji evo traje već više od 43 godine. I to je pogrešno. Jako pogrešno. Čak i kod onih najdobronamjernijih, kojima je stalo do Međugorja. I tu pogrešku treba uporno ispravljati. Naime, kako bi se kroz sve Scile i Haribde u ova četiri desetljeća Međugorje obranilo od napada iz Crkve i izvan nje, tražena su uporišta i argumenti za njegovo opravdanje i održivost u javnosti. Neki su mislili da u svemu smetaju vidioci, pa su ih redovito sklanjali s javne scene. Pritisci su ponekad bili toliko brutalni da su prijetili ugušiti sve što ima ikakve veze s Međugorjem, a neki su svećenici znali od vjernika tražiti da kao grijeh ispovjede ako su hodočastili u Međugorje!
U sjeni toga pritiska raslo je šestero međugorskih vidjelaca. I to od prvih dana kada su Vicka Ivanković, Marija Pavlović, Ivanka Ivanković, Jakov Čolo, Ivan Dragičević i Mirjana Dragičević ugledali predivnu ženu na brdu Crnica i počeli se s njome susretati svakoga poslijepodneva u isto vrijeme. Isprva nisu ni znali da se radi o Gospi niti su u to bili sigurni. Odnosno, nikad prije toga nisu čuli ni za Lourdes ni za Fatimu i tamošnja ukazanja te im ni na kraj pameti nije bilo da se Gospa ili Isus mogu pojaviti pred ljudima.
S druge strane, stroga i konzervativna sredina u kojoj su odrastali nije ni dopuštala da se Božje ime uopće izgovara tek tako i bez razloga, pa je njihova objava da su se sreli sa samom Blaženom Djevicom bila prvo šok za njihove obitelji, susjede i prijatelje, a poslije i za cijeli svijet, koji je hitro s nedvojbenom vjerom pohrlio u Međugorje.
Gospa je tih lipanjskih dana 1981. mogla birati kome će se ukazati. Mogao je to biti i mjesni biskup, provincijal, šef partije ili poštar, ali je odabrala upravo ovih šestero petnaestogodišnjaka i 10-godišnjeg Jakova, a dvoje od njih upravo je u to vrijeme išlo na popravni ispit iz matematike u mostarskoj srednjoj školi. Nisu, dakle, bili niti odlikaši u razredu! Međutim, imali su ono što nitko u njihovoj bližoj ni daljoj okolici nije imao, a to je bila nevjerojatna hrabrost, kuraž i srce koje se nije dalo slomiti kako ni tih prvih dana, tako ni u nevoljama koje su uslijedile sve do današnjeg dana. Ispitivali su ih i pretresali svi živi, od ondašnje milicije i Udbe, liječnika i psihijatara, biskupa i fratara do inozemnih liječničkih timova, koji su ih podvrgavali bolnim testovima upravo za samih ukazanja, ne bi li osporili ono što oni vide. Dakako, nisu uspjeli.
Članove Međunarodnog istražnog povjerenstva Svete Stolice za Međugorje, koje je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. i koje je pod vodstvom kardinala Ruinija radilo četiri godine, posebno je dirnula činjenica da su ta djeca tada bila spremna umrijeti i ne zanijekati ono što im se dogodilo. Bili su, dakle, spremni dati svoje živote za istinu. Također, Ruinijeva komisija utvrdila je da djecu nitko nije nagovorio, da su psihički posve normalna za svoju dob i da nije bilo demonskih ometanja u vizijama koje su prenosili.Međugorski vidioci stoga su nukleus međugorskog fenomena. Njegovo srce. Bez njih i bez ondašnjeg župnika fra Joze Zovka ne bi bilo današnjeg Međugorja i njegovih plodova. Koje, kao što vidimo, Crkva prepoznaje i zna vrednovati. No da bi bilo plodova, valjalo je zasijati sjeme. Tada sitno, kao ono gorušičino iz Evanđelja, a danas mu se u krošnjama gnijezde milijuni hodočasnika. Zahvaljujući upravo šestero djece, danas odraslih ljudi, koji su se znali odazvati pozivu Neba.
