Livada, pašnjak, zatvoreni WC, i nigdje autobusa. Eto priče o autobusnom kolodvor u Vrgorcu, eto priče o nečemu čega više gotovo da i nema. O načinu života koji je bio nezamislit – bez autobusa.
Napravljen je suvremeni kolodvor početkom 90-ih, taman prije rata, trebao je biti jedan od reprezentativnijih objekata takve namjene u Dalmaciji. Tri desetljeća kasnije postao je – parkiralište za automobile. Samoposluga trgovačkog lanca “Studenac” nalazi se u sklopu kolodvora i jedna je od rijetkih prodavaonica koje na tom području smije raditi i nedjeljom, a od zaposlenica saznajemo da je cijeli prostor u vlasništvu Grada, ali i da se navedena parcela u papirima još uvijek vodi kao pašnjak!
A na tom ‘pašnjaku‘ ne postoji vozni red. Nema na ‘pašnjaku‘ ni šalter za informiranje potencijalnih putnika. Ni oznaka za kolodvor ili stanicu na ‘pašnjaku‘ nema, ali je za vrijeme našeg razgovora upravo pristigao autobus koji vozi u sklopu platforme “Flixbus”. Vozač nije bio raspoložen za razgovor. Putnici koji su se nakon vožnje pokušali olakšati u wc-u ostali su pred zatvorenim vratima, sanitarni prostori ne rade, no aparat za kovanice im je svejedno “progutao” pola eura.
– Svega smo se nagledali i naslušali, jer turisti i putnici često dolaze kod nas ili odu u susjedni kafić i pitaju za informacije ili vozni red. Međutim, ne možete nikad sa sigurnošću znati kad će i hoće li autobus doći. Jedan dan dođe, a drugi dan i ne mora.
Nedavno je Grad obilježio pakirališna mjesta za automobile, pa je sve puno vozila, a što će biti s kolodvorom, najbolje vam je pitati našeg gradonačelnika – čuli smo od prolaznika.
Na sva pitanja koja smo postavili Vrgorčanima, odgovor je bio jedan:
– Pitajte našega gradonačelnika Milu Hercega. Mi tu ne možemo ništa, a vi nastojte, novinari su nam jedini način da doznamo neke stvari.
Što to građani Vrgorca ne mogu, a Herceg može? Ne, nismo niti mi uspjeli saznati, jer se iz gradske uprave nisu izjašnjavali na naša pitanja vezana uz kolodvor, iako je ljubazna tajnica potvrdila da su ih dobili. Čini se da je gradonačelnik već od ranog jutra iznimno zaposlen čovjek, ali i da je kolodvor i dalje bolna točka stanovnika. Odgovora i dalje dobili nismo, ako ga jednog dana dobijemo, saznat ćemo što se dogodilo i što se planira s ‘pašnjakom‘.
Ljubo Grljušić kaže da se autobusom više gotovo nitko i ne služi:
– Imamo školski autobus, pa roditelji opet dicu voze u školu. Kad smo gradili kolodvor, svaka prostorija je bila pet sa pet, a bilo je predviđeno sve – od sanitarnih čvorova do informacija. Sve san ziđa svojim rukama, jer san tad radio za firmu koja je kolodvor gradila. Prije toga je stajalište za buseve bilo iznad groblja, di je sad kružni tok, ali nije bilo sigurno za putnike. Nažalost, kolodvor nikad nije zaživio kako je bilo planirano, niti ste ikad mogli kupit kartu na kolodvoru, jer šaltera nije bilo. Danas jedva pet-šest linija vozi za Split i Zagreb, a sićan se kad ih je išlo šezdesetak dnevno u svim pravcima.
Jedan od putnika koji se koristio autobusnim prijevozom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća je i Gojko iz Koteza.
– Često sam se vozio na relaciji Vrgorac – Split. Tad je to bila makadamska cesta, a priko Šestanovca i Žrnovnice se dolazilo u Split za malo više od četri sata. Znalo se dogodit da autobus prokišnjava, a jednom sam ima prilike vidit kad je čovjek otvorio kišobran dok je sidio u autobusu. Postojao je i takozvani bus “paketaš”, a kuferi i stvari su se stavljali na krov. Najbolji i najvještiji vozači bili su iz Sarajeva i vozili su na relaciji Sarajevo – Mostar -Vrgorac – Split. Uspješno su odolijevali snježnim preprekama na Turiji gdje bi se bus uvijek morao malo vraćat na okuci da bi je moga savladat.
Putnika je na svakoj liniji bilo mnogo, a natiskali bi se i u prolaz pa bi se kondukter jedva probija kroz gužvu. Tad se u autobusima moglo pušit. Obavezna pauza od pola sata bila je u gostionici Blaža Drlje u Zagvozdu, a bus je stajao gdje god je kome trebalo.
Asfalt sam prvi put vidio krajem šezdesetih, od Žrnovnice do Splita. Nikad se busevi, za razliku od današnjih, nisu zapalili ili pokvarili iako je bilo nekoliko situacija gdje smo morali izaći i pogurati ga. Poslije su se i ceste i busevi modernizirali pa se i vrijeme putovanja do Splita smanjivalo, najprije na tri ipo sata, pa tri, zatim se ukinula i pauza, a danas je ukinuto sve – kaže naš sugovornik.
Stariji Vrgorčani se s nostalgijom sjećaju vremena kad je autobusna stanica bila kolodvor, a mlađe generacije će parkirati automobile na “pašnjaku” i slušati priče svojih predaka o Vrgorcu, gradu koji je to nekad bio.
