Zvonko Milas, rođeni Vukovarac i vukovarski branitelj, već dugo je u politici, a punih osam godina državni je tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata prisjetio se obrane Vukovara, ali i istaknuo novosti vezane za hrvatsko iseljeništvo, za Večernji list BiH razgovarao Robert Bubalo.
Očigledno se ovogodišnji Dan sjećanja dočekuje u jednom znatno prozračnijem ozračju nego lani. Koliko je vama kao Vukovarcu važno da se ova tužna obljetnica obilježava bez više kolona i zašto je uopće dolazilo do toga proteklih godina?
Ne mislim da je ikada baš prozračno na dan 18. studenog. Teška su to sjećanja. Ono što nas Vukovarce osnaži je suosjećanje cijelog hrvatskog naroda, cijele države prema žrtvi Vukovara, prema svim žrtvama Domovinskog rata. Vukovar je postao upravo to – simbol cjelokupnog stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Nikada nisu bile dvije kolone, uvijek je bila jedna u kojoj su hodali oni koji su došli u Vukovar iskazati počast, koji su cijenili žrtvu hrvatskih branitelja, koji cijene Domovinski rat i državu koja je njime stvorena. Ostale kolone, druge, pete… nikada nama nisu bile važne i njihov je smisao oduvijek rastočiti i tako oslabiti hrvatsko zajedništvo.
Bili ste sudionik obrane Vukovara. Nakon pada grada godinama se prstom upiralo u Tuđmana da nije pružio dovoljno podrške da se grad obrani. Kakvo je vaše gledište kao branitelja, je li se Vukovar u tim okolnostima mogao spasiti?
To upiranje prstom u Tuđmana i okrivljavanje njega za sudbinu Vukovara također je pokušaj da se u kritičnim trenucima ostvarenja hrvatske državnosti razjedine Hrvati, da se smanji povjerenje hrvatskog naroda u Franju Tuđmana i to je također posljedica djelovanja nekih sekundarnih petih kolona. Objektivno, Vukovar je tada bio na vjetrometini srpske agresije koja je dovela u pitanje i hrvatsku opstojnost. Zagreb je to znao. Ono što tada nitko nije znao i nije mogao ni zamisliti, ni Zagreb, a ni neprijatelji, bila je snaga grada koji se odbija pokoriti, volja ljudi da brane svoj dom. Vukovar je u tome pokazao ne samo svoje herojstvo, nego ono što se rijetko vidi neposredno nakon žrtve, vidio je smisao te svoje žrtve. Ta tri mjeseca obrane Vukovara Hrvatskoj su dala priliku da se naoruža, da se odupre. Manje od dva mjeseca nakon 18. studenog Hrvatska je bila međunarodno priznata. Vukovarska kalvarija križni je put uskrsnuća hrvatske državnosti.
Pretpostavljam da je vama jedan od težih trenutaka bio kad ste obitelj morali izvesti iz Vukovara. Koliko je to bio opasan i pogibeljan put? Sjećate li se danas nekih detalja tog probijanja iz grada…
Naravno da je svaki rastanak od obitelji težak, a koliko je bio težak trenutak kada sam obitelj izvodio iz Vukovara, nije lako opisati. Bio sam svjestan da s malim djetetom u situaciji kada je rat već počeo ne možete jasno i slobodno biti posvećeni onome što je stavljeno pred vas.
Sam izlazak iz Vukovara bio je moguć jedino prema selu Bogdanovcima takozvanim “kukuruznim putem spasa”. Dalje se išlo do sela Nuštar i Vinkovaca i od tuda su moj sin i moja supruga otišli u Zagreb. Koliko god je to teško palo i meni i njima, bio sam puno mirniji znajući da su oni na sigurnom, što na žalost mnogobrojni susjedi, prijatelji i djeca u Vukovaru nisu bili. Tisuće i tisuće njih su ostale, kao i moji roditelji, i na bilo kakav način pomagali braniteljima kako bi što duže izdržali. “Kukuruznim putem spasa” spašeni su mnogi, ali na žalost mnogi i nisu, puno ih je i ostalo.
Nakon što ste izveli obitelj, vratili ste se braniti grad, bili ste zapovjednik topništva. Što su tada branitelji Vukovara uopće imali od topništva?
Zapovjednik topništva postao sam nakon Zorana Gotala i Vinka Jovića. Nisam to tražio, niti je bilo natječaja niti intervjua, ali i u tim uvjetima moraš preuzeti odgovornost. Vrlo brzo našao sam se u situaciji da te ljudi oko tebe gledaju, da od tebe očekuju neki odgovor, neku odluku. Na koncu shvatiš da se to zove zapovijed. U to vrijeme od topništva imali smo nekoliko brdskih topova B-76 mm i nešto minobacača 80 mm. U tvornici gume i obuće Borovo, strojari, naši ljudi, sami su izrađivali minobacače kojima smo branili Vukovar. Uspjeli smo i zaplijeniti pošiljku naoružanja iz koje smo dobili i minobacače 120 mm, nekoliko topova ZIS i još neka teža oružja, a u drugoj polovini rujna nakon osvajanja skladišta Doljani u Varaždinu dobili smo i četiri haubice 155 mm, američke, proizvodnja iz 1945., uz njih nam je stiglo 400 granata, od kojih njih čak pola nisu imale punjenje, čemu smo doskočili tako da smo ga sami pravili barutom iz patrona za lovačke puške koje smo vagali na ljekarničkim vagama i stavljali u “najlonke”. Govorim to kako bih naglasio snalažljivost branitelja, koje je posebno bilo izraženo u protuoklopnoj borbi kao i u topništvu, koje je imalo veliku ulogu u obrani Vukovara.
Jeste li poznavali Blagu Zadru?
Blagu Zadru sam poznavao, imao sam priliku biti s njim u nekoliko situacija prije i poslije srbočetničkih napada na zapadni i sjeverozapadni dio Vukovara, točnije Borovo naselje. Isto tako poznavao sam i njegove sinove, pokojnog Roberta i Tomislava, s kojim se, kao i s najmlađim Josipom, i danas viđam. Bilo što o Blagi reći što nije već izgovoreno vrlo je teško kao i o mnogim najboljima koji nisu više među nama… I Kačić i Šoljić i Sokol i Đere i Katić i Nikolašević… mogao bih, nažalost, dugo nabrajati sve one
koji su zaslužni za slobodu Hrvatske. Blago, ali i njegova žena Katica, koja je hvala Bogu živa, primjer su obitelji koja je Hrvatsku stavila i držala iznad svega.
Idete li često u Vukovar i viđate li danas u gradu ljude koji su okrenuli puške prema vama? Kakav je to osjećaj?
U Vukovar idem često, tu su mi prijatelji, u Vukovaru mi je pokopan i otac i, hvala Bogu, tu mi živi 93-godišnja majka. Puno je razloga zbog kojih se stalno vraćam. Na koncu, Vukovar je grad u kojem sam rođen, u kojem sam proživio najsretnije i najbolnije trenutke svog života. Ono što osjećam kada dođem u Vukovar podijelim sa svojim sinom, svojom majkom i s onima koje volim i koji su mi ostali. A ove druge i ne gledam, niti dolaze pred mene da bih ih i mogao vidjeti. Moja Vlada, Vlada Andreja Plenkovića, proglasila je 18. studenog državnim blagdanom, a Vukovar mjestom posebnog pijeteta. Ja sam na svome.
Dok god budem živ i u meni bude snage, vraćat ću se i nosit ću u sebi osjećaj i spoznaju kako je rat nešto najstrašnije što se čovjeku može dogoditi, ali kada se sve to već moralo dogoditi, onda zahvaljujem Bogu i svojim prijateljima što sam ostao živ i nijednu sekundu toga iskustva ne bih mijenjao ni za što.
Svojedobno je u Vukovaru izbila ozbiljna kriza zbog postavljanja ćiriličnih ploča, što je tada bilo u skladu sa zakonom o broju pripadnika određene nacionalne manjine u nekom gradu. Bilo je to u doba Milanovićeve Vlade i izbila su velika nezadovoljstva. Kako ste gledali na taj proces?
Mislim da smo svi tada bili uznemireni i da se svi sjećamo tragičnog epiloga tog postavljanja i smrti hrvatskog branitelja. Tadašnja je politika prema Vukovaru bila pogrešna jer je odbijala razumjeti stvarnost Vukovaraca i hrvatskog naroda uopće, a to ju je i na koncu koštalo vlasti. Milanović je vodio politiku utemeljenu na konfliktu, odavao je dojam premijera koji ne cijeni ni domovinu, ni Domovinski rat, ni njegove žrtve. Zbog razaranja koje je Vukovar pretrpio, Vukovaru treba pristupiti s pažnjom i posebnom osjetljivošću. Taj osjećaj za nešto što je mnogima u Hrvatskoj sveto – ili imaš ili ne. To se i danas vidi na proslavi Dana državnosti.
Državni ste tajnik već osam godina i bavite se hrvatskim iseljeništvom, ali i brojnim Hrvatima u susjednim zemljama. Svakako je najsloženije pitanje položaja Hrvata u BiH, čija se konstitutivnost uporno narušava. Čini se da unatoč svim naporima Hrvati u BiH i dalje neće dobiti izborni zakon koji bi onemogućio da im drugi narodi biraju političke predstavnike?
Položaj Hrvata nakon posljednjih izbora znatno je bolji. Legitimno su zastupljeni na svim razinama vlasti. No potrebno je osigurati i dugoročno zaštititi Hrvate kao konstitutivan narod kojem se ne smiju oduzimati Ustavom zajamčena prava. Praksa da Hrvatima drugi, brojčano veći narod, bira predstavnika u Predsjedništvu nepravedna je, politički duboko pogrešna i dugoročno neodrživa. Vjerujem da će se sljedeći izborni ciklus održati prema pravičnijem izbornom sustavu koji će osigurati jednakopravnost svih konstitutivnih naroda, zbog stabilnosti BiH, njezine funkcionalnosti te boljeg života svih njezinih naroda i građana. To je i jedan od kriterija za ulazak u EU. Naime, kada sam prije osam godina došao na čelo ovog ureda, otvaranje pregovora djelovalo je nerealno. Danas je to stvarnost. Uloga hrvatske Vlade i premijera u tome je neupitna. To priznaju svi akteri kako u BiH tako i šire. Zahvaljujući naporima ove hrvatske Vlade i premijera Plenkovića, BiH je uspjela predati zahtjev za članstvo u Europskoj uniji, dobiti kandidacijski statut te zeleno svjetlo za otvaranje pregovora. I dalje ćemo biti prijatelj i partner BiH na njezinu europskom putu. Kako kroz konkretno iskustvo koje smo mi imali u tom procesu tako i u političkom smislu. Za svoj prvi, bilateralni posjet u svom trećem mandatu premijer Plenković opet je izabrao Bosnu i Hercegovinu – to je jasna poruka o prioritetima ove Vlade.
Ima li pomaka u Srbiji sa statusom Hrvata i što je s Bunjevcima?
Nažalost, u Srbiji su Bunjevci još od 1990-ih godina priznati kao nacionalna manjina, a potom je i bunjevački govor priznat kao samostalan jezik, tzv. bunjevački jezik. Poznato je da su Bunjevci važna hrvatska subetnička skupina te da je bunjevački govor nedvojbeno jedan od dijalekata hrvatskoga jezika, što je jasno navedeno i u Zakonu o hrvatskome jeziku, koji je ove godine usvojen u Hrvatskome saboru. Desetljećima je u Srbiji prisutna politika raslojavanja hrvatskoga nacionalnog korpusa i rastakanje hrvatskoga identiteta, koja kao da je proteklih nekoliko godina još pojačana. No ohrabrujuća je činjenica da je hrvatska zajednica unatoč tomu sve snažnija, da se razvija i uspješno provodi sve veće projekte te da jača svoju suradnju s hrvatskim institucijama, Vladom, ali i županijama, općinama, sveučilištima, školama. Podsjećam da je premijer Plenković u svome jedinom posjetu Srbiji u lipnju 2023. posjetio biskupa srijemskoga Fabijana Svalinu te u Subotici otvorio Hrvatski dom – Maticu, suvremeno i funkcionalno središte hrvatskih institucija u Srbiji, čiju je izgradnju u cijelosti financirala hrvatska Vlada, kao i brojne druge projekte kojima se poboljšavaju životni uvjeti Hrvata u Srbiji te se jača njihov položaj i ugled u tamošnjem društvu. Činjenica da je Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Srbiji, postala prva zastupnica u Hrvatskom saboru koja je pripadnica hrvatske nacionalne manjine isto tako nije ostala bez odjeka i u Hrvatskoj i u Srbiji.
U Crnoj Gori hrvatski se predstavnik nije priklonio, za razliku od bošnjačkih i albanskih, vladajućoj prosrpskoj vladi. Može li to utjecati na lošiji položaj Hrvata u toj zemlji?
Mislim baš suprotno. Time što nije pristao biti dio vlade koja donosi odluke koje se ne temelje na demokratskim standardima i koja ne poštuje civilizacijske dosege, Adrijan Vuksanović pokazao je dostojanstvo i vjerodostojnost. Treba znati da je na posljednjim parlamentarnim izborima Hrvatska građanska inicijativa osvojila najveći broj glasova dosad, a siguran sam da će na sljedećim izborima taj broj biti još i veći. Bez obzira na to što je govor mržnje i diskriminatorni govor prema Hrvatima i Hrvatskoj prisutan i u Crnoj Gori i što se besramno poseže za hrvatskom kulturnom baštinom, Hrvati pokazuju snažnu volju i spremnost za očuvanje i razvijanje svoga identiteta te ostanak na prostoru na kojem su upravo Hrvati više od tisuću godina autohtono i najstarije stanovništvo, prije svega mislim na Boku kotorsku, ali i Svebarje. Središnji državni ured i cijela naša Vlada kontinuirano pružaju i pružat će snažnu potporu našim sunarodnjacima u cijeloj Crnoj Gori.
Jedna od najspecifičnijih hrvatskih dijaspora je u Austriji – gradišćanski Hrvati. Kakav je odnos s njima, jesu li oni jednom nogom postali Austrijanci?
Ne bih rekao da su postali Austrijanci, oni su Hrvati, i to ponosni Hrvati ili, kako oni kažu, gizdavi Hrvati. Svakako su u našoj javnosti najpoznatiji, a i najbrojniji su gradišćanski Hrvati u Austriji, ali oni žive i u zapadnoj Mađarskoj i u Slovačkoj, oko Bratislave te u svim područjima društvenoga života ostvaruju blisku međusobnu suradnju, kao i suradnju s Hrvatskom. Nasljeduju bogatu kulturnu i jezičnu baštinu koju su njihovi preci čuvali stoljećima, a uključeni su u sve hrvatske kulturne tijekove. Inače, u proteklim godinama Ured je pojačao svoje aktivnosti te je, ipak ću to reći, udeseterostručio svoju financijsku potporu hrvatskim manjinskim zajednicama u svih 12 država pa tako, naravno, i u Austriji. Vrlo lijepo je vidjeti kako se uspješno nastavljaju neki stari projekti, poput tjednika Hrvatske novine s tradicijom od 115 godina, ali i pokreću mnogobrojni novi, prilagođeni našem digitalnom dobu.
Koje sve pogodnosti imaju potomci Hrvata ako se odluče na život u Hrvatskoj? Kakav je njihov investicijski potencijal?
Vjerujte da je prva stvar koju mi svi kažu ta da je sigurnost koju Hrvatska nudi nemjerljiva u odnosu na bilo što drugo. Danas je među našim iseljenicima druge i treće generacije razmatranje povratka u Hrvatsku doista često. Prepoznaju tu sigurnost, način života, ali i poslovne prilike. Nedavno je jedna Hrvatica iz Chicaga, majka četvero djece, rekla da su se njezini roditelji prije 50 godina odselili u Chicago jer je SAD bio obećana zemlja, a da se danas ona vraća u Hrvatsku jer je ovo postala obećana zemlja. Hrvatska im taj povratak i integraciju nastoji olakšati. Mladima je omogućeno učenje hrvatskog jezika i studiranje putem posebne upisne kvote na sveučilištima diljem Hrvatske. Mjera “Biram Hrvatsku” usmjerena je na olakšavanje samozapošljavanja, a stvoren je zakonodavni okvir kojim im se brže i jednostavnije rješavaju temeljna statusna pitanja, prvenstveno mislim na hrvatsko državljanstvo, koje je godinama bilo istaknuto kao temeljni problem između iseljeništva i domovine. Nezahvalno je govoriti o ekonomskoj snazi hrvatskog iseljeništva, ali mislim da smo svi svjesni da je njihov i gospodarski i lobistički potencijal izuzetan. To se u kontinuitetu pokazuje od 1991. godine. Međutim, danas je bitno aktualniji njihov demografski potencijal i tu leži najsnažniji izazov pred nama.
Uskoro se očekuje i sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH na kojoj će sudjelovati predstavnici hrvatskih zajednica iz cijelog svijeta. Što se očekuje od te sjednice?
Očekujemo izravnu dvosmjernu komunikaciju s globalnom hrvatskom zajednicom. Savjet je mehanizam koji omogućava predstavnicima Hrvata iz cijelog svijeta da otvoreno razgovaraju s donositeljima i provoditeljima javnih politika o pitanjima koja oblikuju odnos Hrvatske i Hrvata koji žive izvan njezinih granica. Konstruktivno se raspravlja o svemu, o njihovu položaju u državama u kojima oni žive, o njihovim očekivanjima od hrvatske Vlade. Ove godine, uz važne teme poput položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i susjednim državama te pitanjima očuvanja hrvatskog identiteta, razgovarat ćemo o tome kako će se 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva obilježiti diljem svijeta. Uvjeren sam da ćemo i ovom prilikom pokazati globalno hrvatsko zajedništvo, kojem svjedočimo u najtežim i najljepšim trenucima našeg naroda. Tako je bilo i u Domovinskom ratu, tako smo zajedno slavili i uspjehe naših vatrenih. Narod koji ima takvu povijest, ima na čemu graditi budućnost.
