Nekad se događaji poslože tako da i bez nakane dobiju simboliku. Upravo to se može reći za izložbu fotografija članova Udruge “Hercegovačka kulturna baština – Bilig“ pod nazivom „Ljubuški“ i predstavljanje knjige Snježane Lovrić „Čuvarkuća u tišini“ u organizaciji spomenute udruge, JU KŠC Ljubuški i Povijesno kulturne udruge „Baština“ u domu na starom Hardomlju kod Ljubuškog. Miholjsko ljeto, večer uoči Miholjdana, s uzvisine na kojoj je dom uštap se skoro mogao dohvatiti, kraški krajolik obasjan mjesečinom…, istinsko nadahnuće za osobe sklone slikanju, pisanju i uopće umjetnosti. Da bi ugođaj bio potpun u pomoćnoj prostoriji su stare stvari koje su se nekada nalazile manje-više u svim domovima Zapadne Hercegovine. Reklo bi se sklad do sklada.
Za samu izložbu slika može se reći da je osebujna s nizom motiva za stat pa gledat. U takvom okružju žuborila je i priča o lijepoj riječi. Recenzenti su kazali svoje, a Pero Majić, dopredsjednik ogranka Matice hrvatske Grude, prvi od dvojice predstavljača uz ostalo je primijetio:
„Valja pamtiti lijepo, posebno ono lijepo što grije srca, iz svakog vremena izvući ono najpozitivnije. Pjesnikinja i u ovo vrijeme, nakon svega, proživljava bliski odlazak od doma. Čini se da ga čak osjeća kao obiteljski i nacionalni usud. Možda na sve to gleda crno i pretragično… Stihovima ona pokušava svu gorčinu isciditi iz srca, za pouku, opomenu, za vjeru u bolje sutra“.
„Što je to u knjizi, šezdeset i devet pjesama. Od tih šezdeset devet, pedeset devet, je u ciklusima „Davni odlasci“, „Vječita nada“, „Djetinjstva na selu“ i „Ponovni odlasci“. Dakle, Snježana je sva ukorijenjena u ono što se vidi oko nas. Imaju tu još tri ciklusa, ali u njima je samo devet pjesama. I one su lijepe, „Period pandemije“, „Malo drukčije pjesme“ i „Ljubavne pjesme“… Odmah na početku se može čitati o odlascima: „Koferi stari, natučeni, posuđeni, nisu teški, samo su noge k’o kamene bile… A babi je bolje što iz groba ispraća putnike, za daleku nepoznatu, negaženu zemlju… Moli mater, klečeći na koščatim koljenima, glasno ljubeći križ na očenašima…“, u svojoj besjedi je uz ostalo kazao prof. Ivan Baković, predsjednik DHK Herceg-Bosne. „Pjesme koje sam napisala ispale su iz srca pod utjecajem sjećanja iz djetinjstva provedenog s djedovima i babama u rodnim mjestima svojih roditelja. Dvije pjesme u knjizi govore o čuvarkući koju je moja baba posadila prije pedeset, šezdeset godina, na kutu krova male kužine, a ona vjerujte i danas živi, traje na istom mjestu, na istom suncu, živa je“. Ta činjenica mi je bila dovoljno inspirativna za naslov knjige i naslovnicu“, kazala je Snježana Lovrić, autorica knjige „Čuvarkuća u tišini“. Svoje opservacije o knjizi punoj sjete, žala za uspomenama iz djetinjstva, zabrinutosti zbog životnih tokova, ponudile su i recenzentice, tako Iva Šuvak Martinović konstatira: „Teško je odrediti žanr kojem bismo mogli pripisati ove pjesme. U jednom trenu su pejzažne, ljubavne, u drugom rodoljubive pa čak i svojevrsne budnice. Osobna previranja se isprepliću s društvenim, društvena sa svjetskim i koliko god nam se čini da smo samo mali dio svemira, imamo osjećaj da ga svakim korakom mijenjamo“. Druga recenzentica Antonija Boras navodi da „pjesnikinja Snježana, opisiva vremena kad su se cijenile i općenito radile stvari koje su danas skoro zaboravljene… Izba, vile, kanta, lanjska mast, bukara… – jasno je da to i Snježana vrlo dobro razumje, te na ovakav način novim generacijama želi približiti ono čime smo mi stariji bili blagoslovljeni.“ „Ostajmo tu gdje jesmo, u ovom kamenu, u ovom kršu, kao čuvarkuća i budimo tu za vječnost. Jedino nas taj inat, ta tvrdoglavost mogu reći očuvala i neka nas čuva i dalje“, kazao je prof. dr. Ante Čuvalopredsjednik Udruge „Bilig“ jedan od rijetkih povratnika iz SAD-a u zavičaj.
Kao šlagvort događaju može se sumirati da je to bila večer ljepote na slikama i sjete u stihovima, protkanih ponudom narodnih specijaliteta – uštipaka i ćuptera, rogača i žižula…
Tekst :D. Musa Ercegovina u slici i riječi
