Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, uspio je iznenaditi mnoge u Hrvatskoj: u nekoliko rečenica poslao je poruku koja rezonira daleko izvan granica crkvenih bedema. Njegova čestitka Zoranu Milanoviću na ponovnom izboru za predsjednika Hrvatske nije samo kurtoazna gesta nego strateški potez dostojan pravog diplomata. U vremenu u kojem su hadezeovske političke elite zarobljene u vlastitim balonima uvrijeđenosti i kratkovidnih reakcija, Kutleša je pokazao što znači imati širu perspektivu.
Njegove riječi hvale za “istaknuto i odgovorno služenje na najvišim razinama javnog i političkog djelovanja” nisu samo kompliment na račun Milanovića nego i suptilna poruka svima koji bi se mogli prepoznati u kritici političke uskogrudnosti. Kutlešin potez odiše nijansiranim razumijevanjem povijesnog trenutka – trenutka u kojem se granice moći preoblikuju, a odnosi usklađuju s novim paradigmama. Dok se premijer Plenković duri poput djeteta koje je ostalo bez igračke koju nije ni zaslužilo, Kutleša bira drugačiji put: gradi mostove ondje gdje ih HDZ-ovci pale.
Crkva, ta vječna institucija koja se mijenja kako bi ostala ista, uvijek je znala prepoznati znakove vremena. Povijest joj je učiteljica, a politička mudrost njezino oružje. Kutlešin potez nije iznimka nego produkt suptilne vatikanske diplomacije. Jasno je dao do znanja kako prolazi vrijeme poltronstva i slijepog služenja političkim elitama koje su izgubile dodir sa stvarnošću. Njegova poruka, odmjerena i suzdržana, ne ulazi u dnevnopolitičke obračune, ali ima snagu izazvati introspekciju čak i kod onih koji su se naviknuli na nekritičnu lojalnost.
Promislimo na trenutak o simbolici Kutlešina poteza. On nije samo izraz čestitke nego svjedodžba o promjenama koje se odvijaju u političkom i društvenom tkivu Hrvatske. Tijekom povijesti Crkva je bila i akter i promatrač velikih promjena. U njoj se reflektira ne samo duhovna stvarnost nego i politički pragmatizam. Kutlešina riječ “odgovornost” odjekuje poput eha s govornica povijesti, podsjećajući nas na one vođe koji su shvaćali da moć dolazi s teretom moralne obveze. U isto vrijeme, Plenković se, izgleda, ne može osloboditi vlastite taštine. Njegova reakcija na Milanovićevu pobjedu nije reakcija pravog državnika, kako se on predstavlja, nego povrijeđenog egoista. Umjesto da prihvati poraz s dostojanstvom i pokaže snagu koja dolazi iz priznavanja grešaka, on bira djetinjasto ponašanje. Takav stav možda može proći unutar stranačkih krugova, ali šira javnost sve više prepoznaje ne samo političku iscrpljenost nego i nedostatak vizije Andreja Plenkovića.
Nasuprot njemu, Milanović se pozicionira kao antiestablišment političar, svjestan svojih kontroverzi, ali spreman na suočavanje s izazovima. Njegov stil možda nije svima po ukusu, ali on uspijeva ostati relevantan jer prepoznaje trenutak u kojem djeluje. Ipak, njegov izazivački stil, iako privlačan mnogima, nerijetko polarizira javnost i otvara pitanja o dugoročnom utjecaju takvog pristupa. Crkva, u ovom kontekstu, pokazuje iznimnu sposobnost prilagodbe. Prepoznajući Milanovićevu pobjedu kao dio šireg političkog trenda, ona se distancira od ustaljenih modela političke lojalnosti i otvara prostor za nove oblike dijaloga.
Kutlešin potez pokazuje da liderstvo ne znači uvijek ići putem najmanjeg otpora nego prepoznati trenutke u kojima je potrebno stati na stranu onih vrijednosti koje nadilaze osobne ili stranačke interese. Ako promatramo ovu epizodu iz ptičje perspektive, vidimo više od hrvatske igre moći i pozicioniranja. Vidimo svijet u kojem riječi još mogu nositi značenje, u kojem gesta može biti most, a ne oružje. Kutlešina čestitka nije samo diplomatski potez nego i lekcija Andreju Plenkoviću iz političke mudrosti i zrelosti. Ona je, u bitnom obliku, poziv na promišljanje, na prepoznavanje vlastitih ograničenja i otvaranje prema drugima.
Dok Plenković ostaje zarobljen u svojem svemiru uvrijeđenosti, Kutleša nudi drugačiji primjer. Njegova čestitka nosi poruku jedinstva u vremenu podjela, snage u vremenu slabosti i vjere u mogućnost promjene. U vremenu u kojem se čini da je prijeko potrebni dijalog između političkih suparnika nepovratno narušen, on pokazuje da diplomacija nije samo fraza nego djelovanje.
Možda bi Plenković, u trenucima političke introspekcije, mogao razmisliti o ovim riječima. Jer dok on razmišlja, povijest se ne zaustavlja. Ona ne čeka na one koji ostaju zarobljeni u prošlosti; ona se smiješi onima koji su spremni stvarati budućnost. U konačnici, Kutlešina poruka nadilazi okvire pojedinačnih političkih obračuna. Ona poziva na odgovornost svih aktera, podsjećajući nas da prava moć dolazi iz služenja općem dobru a ne osobnim interesima. To je lekcija koja bi mogla postati temelj za novu političku kulturu, ako budemo spremni čuti.
