Jeste li čuli da su imotski veterani slavne Četvrte gardijske brigade prije dva dana prosvjedovali pokraj graničnog prijelaza Vinjani Donji? Vjerojatno niste, jer tu vijest nije prenio nijedan tzv. mainstream medij. Bio je to miran prosvjed kojim je skupina veterana Domovinskog rata izrazila nezadovoljstvo zbog, kako kažu, medijske blokade i diskriminacije predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića. Posebno su kivni na javne medije, HRT i Hinu, ali i na Novu TV i RTL, te najavljuju da će sljedeći put blokirati Maslenicu, Most Franje Tuđmana i Knin. Teško je vjerovati da će se prosvjedima izboriti za drukčiji tretman nezavisnog Jonjića (koji još nije službeni kandidat), ali barem će moći reći da su pokušali. A i mora im se priznati da se ne bore za makar koga nego za čovjeka respektabilnog životopisa koji na izbore izlazi s vrlo jasnim i prilično originalnim programom.
Dr. sc. Tomislav Jonjić (1965.) znanstveni je suradnik Hrvatskog instituta za povijest, dosad je objavio 11 knjiga i 50-ak znanstvenih i stručnih radova, po vokaciji je pravnik te u Zagrebu zajedno sa sinovima ima odvjetnički ured koji je u Haagu i drugdje zastupao hrvatske branitelje, a i sam je sudionik Domovinskog rata. Već godinama uređuje časopis “Politički zatvorenik”, bio je i diplomat, zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, smatra se autentičnim predstavnikom desnice odraslim na starčevićanstvu, a ponosi se i svojim katoličkim odgojem. Stoga mu je i politički program utemeljen na slobodarskim starčevićanskim korijenima i katoličkom društvenom nauku. Formulirao ga je u 30 točaka, no najvažniji dio programa odnosi se na donošenje novog Ustava i reformu političkog sustava.
Jonjić bi u Ustav ugradio sankcije za predsjednika i premijera u slučaju da odbijaju suradnju, ukinuo bi Ustavni sud, iz preambule bi izbacio antifašizam jer je postao “ideološka batina apologeta jugoslavenstva i komunizma”, zabranio bi predizborne koalicije, izborni prag snizio na 3 posto… No najzanimljivija mu je ideja o vraćanju dvodomnoga Sabora. Državni proračun i Vladu birao bi Zastupnički dom u kojem bi bio 81 zastupnik, a u drugom domu zajamčen 51 mandat imali bi Hrvati izvan Hrvatske te nacionalne manjine, s tim da bi Hrvati birali 43 zastupnika (iz BiH dolazilo bi njih 16), a nacionalne manjine sadašnjih 8 zastupnika. Time bi, smatra, spriječio instrumentalizaciju nacionalnih manjina, a širenjem izbornog prava za iseljene Hrvate povećao bi izglede za njihov povratak u domovinu. Treba spomenuti i da ne bi zabranio nijedan simbol, pozdrav ili pjesmu, da bi ustrajao na lustraciji (ne zbog kažnjavanja, nego zbog psiholoških i pedagoških razloga), a u svjetonazorskim pitanjima ravnao bi se prema etičkom nauku Katoličke Crkve. Pritom nikad ne bi vrijeđao ili podcjenjivao tuđa uvjerenja i demokratska prava.
Jasno je, dakle, da Jonjić ne može računati na glasove lijevo-liberalnih birača te da se za svoj dio kolača mora “tući” ponajprije s Draganom Primorcem, Mirom Buljem, Brankom Lozo i Karolinom Vidović Krišto, što mu smanjuje ionako male izglede za bilo kakav uspjeh, no to ne znači da ga kao neizglednog kandidata treba ignorirati. Po toj logici, medijske minute i prostor trebali bi dobiti samo Milanović i Primorac, jer ih gotovo svi vide u drugom krugu. Ignorantski odnos prema Jonjiću zapravo je podcjenjivački, nedemokratski i neprofesionalan. Njegov politički program ne mora se respektirati, ali njegov životopis zaslužuje poštovanje.
