Svakoj bajci dođe kraj… pa i hrvatskoj rukometnoj bajci. Nakon 16 promjenjivih godina i isto toliko natjecanja koje je Hrvatska završavala redom od prvog pa skroz do tamo negdje petog mjesta, dogodila se prava kataklizma, šok i nevjerica. Hrvatska je tek šesta na svijetu… Tko je kriv? Tko će za to odgovarati? Ostanu li ta pitanja bez odgovora, Hrvati jednostavno ne mogu živjeti. Srećom, marljiva i brižna medijska policija potrudila se na vrijeme ih dati, spriječivši tako val samoubojstava nesagledivih razmjera.
Ma nema od njega ništa … ništa osim rezultata
A tko je kriv? Zna se,… he he,… zna se! Ono spadalo s velikim naočalama koje poput kakve maskote mahnito skakuće oko klupe repke ometajući igrače da daju sve od sebe. Krivac je jer je živac, a usput i jer nema pojma ne samo o rukometu kao igri, nego ni kako mu se igrači zovu. Eklatantan je to primjer one svako malo spominjane negativne selekcije koja tjera Hrvate van iz domaje… Samo kako to da je još prije deset godina istjerala i njega samog? Morao je otići jer iza tog čovjeka nije bilo nikakvih postignuća, ničega vrijednog… ničega osim možda tek jedne sitnice – rezultata! A oni ni sada kao ni tada nisu izostali, taman bili i plod slučajnosti, doduše, prilično dugotrajne za jednu slučajnost. Da ipak nije sve u pukoj sreći, pokazuju elementi u kojima se najbolje vidi trenerska ruka budući su stvar koliko talenta i uvježbanosti, toliko i mentalne snage, motivacije, voljnog momenta štono se kaže.
Naime, praktično niotkuda stvoriti 4-5 pravih igrača nije mala stvar. K tomu je vraćen i “beton” u obrani (što potvrđuje u prosjeku svega 20 primljenih golova u susretima s tri vrhunske ekipe), klasični forte hrvatske igre, negdje zagubljen kod prethodnih izbornika koji su težili nadigravanju i napadačkoj igri. Kao dragocjeni zalog sad opet pruža nadu da se Hrvatska ubuduće može nositi čak i s “letećim” Skandinavcima, ali samo prilagodi li igru ritmu koji joj odgovara, nikako prepusti li se bezglavom jurcanju igralištem.
Ruku na srce, ni to šesto mjesto, iako najgore još od 2002. godine, a što je prije svega pokazatelj kontinuiteta izvrsnih rezultata kroz skoro dva desetljeća, nije baš za bacit’. Jer riječ je o sportu u kojem desetak ekipa čini sam svjetski vrh unutar kojeg svak’ svakog može pobijediti (primjerice, Poljska i Slovenija koje su u bliskoj prošlosti Hrvatsku dolazile glave nisu se ni kvalificirale), a tu ih je još haman dvadesetak na kojima se lako poskliznuti.
Mada više nego pristojan, ipak to nije rezultat u istoj ravni s onima nekad kad je Lino potjeran s klupe sa srebrnom kolajnom oko vrata, prethodno napravivši najviše što se u sportu, a i šire, uopće može – proveo je smjenu generacija zadržavajući vrhunski rezultat! Međutim, to nije bilo dovoljno da ga medijski društveno-politički radnici – baš kao nekad strateški raspoređeni po sportskim redakcijama novina i televizija – sad zakrabuljeni u korisnike demokratskog prava na različito mišljenje, ne počnu tjerati s klupe. Samo, ima jedan mali problem s tim različitim mišljenjem – u svih takvih ono je isto. Uvijek startaju u kost onome koji žanje uspjehe za Hrvatsku. Pritom će se rado pozvati i na autoritete čije trenerske vitrine ne pate od pretrpanosti, ali su zato u teoriji najveći stručnjaci.
U početku im omiljeni komentator bijaše trener koji je godinu prije Červarovog svjetskog zlata s manje-više istim igračima zauzeo, iz njihove perspektive idealno, zadnje, 16. mjesto na europskom prvenstvu. A evo sad se i ovaj demokratski samoupravljač, koji je po vlastitu priznanju u rukomet pao s kruške, poziva na stručnjaka koji dokaz da Hrvatska u ključnoj utakmici s Njemačkom nije grubo oštećena nalazi u korektnom suđenju u prvom poluvremenu. Što malotko poriče.
Sporno je drugo poluvrijeme u kojem se, kako je i djeci poznato, utakmica odlučuje. A upravo tada je domaćinima zazviždao zamašan sudački vjetar u leđa. Pa i sami danski sudci priznaše da su u prijelomnom trenutku pogriješili (što je, doduše, tek vrh ledenog brijega njihove pristranosti, moguće potaknute kakvim posjetom svlačionici u poluvremenu), no hrvatske poltrone ni to ne može smesti. Oni su ionako uvijek bili radikalniji u rušenju najboljih Hrvata i od najljućih im neprijatelja.
U društvu u kojem je moguće da povjesničar-amater Slavko Goldstein bude najveći autoritet za povijest Drugog svjetskog rata nije ništa neobično da se i takva mišljenja podmeću kao stručna i tretiraju s uvažavanjem. Jer što više pljuckaš po Hrvatima, to si veći stručnjak. I neovisniji, naravno!
“Magnum crimen”
Lino Červar si je metu na čelu iscrtao kandidiravši se za Sabor ispred HDZ-a, a potom i postigavši i na tom terenu daleko iznadprosječan rezultat, raspirivši žar domoljublja u svom, u tom segmentu pomalo učmalom kraju. Taj je neoprostivi “magnum crimen” tako uzjogunio ekipu istomišljenika s pravom na različito mišljenje da su ga odlučili demonstrirati kao u stara dobra vremena.
Sukladno uzusima novoga vremena sudnica je smještena u središnji Dnevnik javne televizije. A čast naći se u ulozi Jakova Blaževića zapala je kandidata partije SKH-SDP na prvim demokratskim izborima, uglednog sportskog komentatora i nešto manje uglednog partijskog aparatčika, druga Božu Sušeca.
Dotični se komitetlija zabrinuto zapitao kako to da Hrvatska stalno gubi ključne utakmice, označivši takvima samo one izgubljene. Ali ne i one prethodno dobivene bez kojih te ključne, mahom u polufinalima i finalima izgubljene susrete Hrvatska ne bi ni igrala. Bez brige, bili bi i oni bitni samo da se Lino našao u pravoj – i jedinoj – partiji. Tad ne bi bio ni pajac ni diletant, nego Ratko Rudić bez brkova. Clark Gable, a ne Woody Allen! Zlatne bi mu kuće gradili, po avliji cvijeće sadili,… štafetu mu za rođendan nosili, da na klupi ostane dok ga volja prosili,… i kad ga ne bude u genij mu se kleli, najljepše priče i legende o njemu bi pleli… No, nije se učlanio gdje treba i zato je kriv. I bit će kriv dok je živ! Onako kako samo uspješan Hrvat može biti kriv. I zato Lino, ako im želiš natrljati nos, saborska je arena mjesto za s rogatima se bosti. Tu ih najviše svrbi, a ne u dnevnim boravcima kojekakvih acova i šprajcova.
Osuđen na pečalbu, ispraćen posprdnim komentarima Červar je otišao u zemlju kojoj je Albanija zapad i podigao tamošnji rukomet do respektabilne razine, ali i nastavio raditi za dobro hrvatskog rukometa. Dovoljno je tek reći kako je na osjetljivoj, obično deficitarnoj poziciji srednjeg vanjskog igrača “izmislio” čak dvojicu – Cindrića i Karačića.
A kad se lani vratio na reprezentativnu klupu, dočekale su ga krajnje nepovoljne okolnosti. Itekako su se već osjećale posljedice na rukomet i hrvatski sport uopće četverogodišnje vladavine djece onih, koji su nervozno stiskali usne i skupljali obrve čim bi Dinamo preskočio peto mjesto na ljestvici jugo-lige, vidjevši i tada u sportskom uzletu pogodno tlo za nacionalizam.
U bjesomučnoj kampanji protiv hrvatske financijske sportske perjanice i bastiona nacionalizma – nogometa – nisu korišteni samo politički usmjeravani i podržavani izgrednici zbog čijeg je djelovanja hrvatska reprezentacija dovedena na prag diskvalifikacije sa svjetskog prvenstva. Trebalo je ponuditi i nekakvu alternativu toj močvari u kojoj se, baš grozno, zarađuje novac, i to temeljem promišljenog sustavnog rada u međunarodnoj konkurenciji na otvorenom svjetskom tržištu, a ne po načelu “ruka ruku mije”.
No, već sam spomen zarade Hrvatima zahrđalim u komunizmu je moralno suspektan. Još kad u tome uspije jedan Hrvat nemio strukturama proizašlim iz obavještajnog komunističkog aparata a blizak HDZ-u, e onda im je to baš onak’ bljak, fuj.
Novi cirkus u gradu
Uvidjevši kako Hrvati daleko više cijene kad se novac troši nego kad se zarađuje, dosjetili su se rješenja kojim bi zadovoljili visoke moralne zahtjeve nahuškane svjetine, a usporedno i postigli glavni cilj – eutanazirati hrvatski sport, taj nepresušni izvor nacionalnog ponosa i pokretač nacionalnog duha.
Nasuprot nepodnošljivo uspješnom nogometnom “diktatoru”, slijednici struktura iz komunističkog totalitarizma, ne bez smisla za finu ironiju, zaigrali su na poslovičnu povodljivost za svakom novotarijom pacijenata okuženih zagrebačkom malograđanštinom – koja se bez po’ muke prenosi i na došljake iz provincije – i ponudili građanima privlačnu hokejašku demokratsku igračku.
Hokejaška groznica oko koje uvijek vlada sjajno ozračje, bez nereda, gdje je sve čisto i etično kao kontrapunkt do srži iskvarenom nogometu, temeljila se na dovođenju stranaca budući Hrvati u tom sportu nisu nikad imali neku tradiciju, tek 2-3 kluba. Izvan elitne prve postave popunjene mahom strancima, koji su inače u svijetu hokeja daleko niže klase od primjerice, hrvatskih igrača u rukometu, taj iznimno skup sport među Hrvatima ipak nije uhvatio korijena.
Danas, kad su izvori financiranja presušili (a nije slučajno što se to dogodilo za HDZ-ove vlasti, kao što nije slučajno ni što su nogometni izgredi za iste te vlasti neutralizirani čime su omogućeni preduvjeti za rusko srebro, a još je manje slučajno što je oboje obilato poticano za SDP-ove vlasti), “medvjedi” gube dvoznamenkastim rezultatom.
Na koncu balade ostaje još jedna gorka sportska činjenica koju vrijedi podcrtati. Prije novog ciklusa hokejaškog cirkusa, Hrvatska je u svim uzrasnim kategorijama redovito pobjeđivala Srbiju. Danas, kad bi se prirodno očekivalo da su medijska euforija, stranci i novac podigli razinu hrvatskog hokeja, U-20 reprezentacija gubi čak i od bivše mušterije Srbije – rezultatom 1:4, usred Zagreba!
Onima koji njeguju pravo na različito mišljenje kad je rukomet u pitanju takva je gubitnička Hrvatska prihvatljiva i zato se prave da je sve u redu. Jer prirodno im je da Hrvatska gleda u leđa Srbiji čak i tamo gdje nikad prije nije. Zato ne će ni pisnuti o još jednoj, dubljoj i dalekosežnijoj posljedici hokejaške ludorije na hrvatski, posebno momčadski sport.
Naime, usmjeravanjem publike, a još važnije sponzora i medija na hokej, drugi su sportovi, oni s tradicijom, infrastrukturom i školovanim trenerima u svim dobnim kategorijama u gotovo svakom većem hrvatskom gradu, počeli patiti. Kako je za njih ponestalo novca i interesa, sad usmjerenih na hokej, posljedično se smanjuje i fond kvalitetnih igrača, što je napose vidljivo u košarci, a sve više se osjeća i u rukometu.
Hrvatski klubovi donedavno svjetskoga glasa tavore u osrednjosti, a neki još donedavno poznati po proizvodnji vrsnih igrača, poput košarkaškog Zagreba se gase. Sportske institucije, Cibona u košarci i Zagreb u rukometu, ne mogu privući interes više od par stotina ljudi.
Doduše, europske utakmice Zagreba pohodi četveroznamenkasto općinstvo, ali samo zato jer se ulaznice besplatno dijele po školama. Kvalitetni igrači sve ranije odlaze u inozemstvo pa talenti koji dolaze gube priliku odmjeravati se s najboljima, uslijed čega stagniraju ili propadaju. Tako se neumitno gubi širina nužna da bi reprezentativne vrste bile kompetitivne.
Medvjedi i lavovi
Međutim, i u takvim okolnostima našlo se Hrvata koji nisu pristali biti “medvjedi” i plesati na tuđoj žeravici, nego su ostali “lavovi”. U uvjetima rapidnog smanjenja fonda kvalitetnih rukometaša spas je stigao odakle uvijek dođe kad onako baš gadno zagusti.
Svejedno, trebalo staviti glavu na panj u ratu ili popuniti demografske rupe u miru (nastale uslijed masovnog pokolja u poraću Drugog svjetskog rata, ali još i više zbog prihvaćanja kulture prožete životnim pesimizmom tijekom komunističke Jugoslavije, nažalost obnovljene 3. siječnja 2000.). Odjednom više od pola prve postave rukometne nacionalne momčadi čine Hercegovci (Šego, Karačić, Musa i Mandić), sve jedan bolji od drugoga.
I zato Lino, idi u Ljubuški i napravi još ta dva igrača koja ti fale pa da prvu postavu čine 6 Hercegovaca i Duvnjak. S njima bi do odličja, ako ti se ne dao Bog što dogodi ili ako rasplesani “medvjedi” među Hrvatima opet prevagnu i izaberu “poštene”, mogli čak i pravi rukometni stručnjaci. Da, čak i oni treneri koji stručni rukometni meta-jezik drže u malom prstu, da ne spominjemo kako su im poznata imena svih igrača, tuđih i vlastitih. Samo su im rezultati takvi da nisu dostojni ni poganim im jezikom cipele ti glancati. Tad bi i oni mogli uspjeti na iznenađenje ponajprije vlastito, ali i užas svih društveno-političkih medijskih pregalaca i inih gorljivih korisnika prava na različito mišljenje.
Naime, potonji bi, da je samo do njihova mišljenja, rado križali hrvatskog ovčara s maltezerom, sve samo kako bi mu promijenili ćud i ne manje bitno – boju! Onu istu boju u kojoj su Hrvati ljetos harali ruskim nogometnim travnjacima. Pa čemu na krilima tog zanosa ne proširiti taj pobjednički kolor i dezen i na ostale sportove? Prikladno bi bilo u tome započeti s rukometom gdje, zaputio se Lino u Ljubuški ili ne, Hercegovci – na glasu kao modno i nacionalno osviještena čeljad – ionako već čine glavninu momčadi.
Dugo ne pročitah nešto savršenije! Bravo i hvala Vam kad netko zna misliti i to savršeno izraziti.