Nemoj samo proći. Usporeno zastani. Kad se budeš spuštao s Križevca onom drugom stranom, pokraj mjesta gdje je svakoga dana bila, nemoj proći kao da tu nije bilo ničega. Tu, na rubu staze, sjedila je svetost — i zvala se Zdravka Bubalo. Od danas više nije fizički među nama, ali molitva koju je ovdje izgovarala nije nestala. Ostala je u suzama prolivenim bez svjedoka, u krunicama koje su prolazile kroz njezine izbrazdane, blagoslovljene ruke, u tišini koja zna biti glasnija od riječi.
Zdravka Bubalo preminula je u 94. godini života, ostavivši za sobom dubok i neizbrisiv trag vjere, poniznosti i svakodnevne molitve. Njezina duhovna snaga i predanost nisu ostale nezapažene — 2020. godine bila je pobjednica izbora “Hercegovka godine” u kategoriji Čuvarice ognjišta i praga, priznanja koje je samo potvrdilo ono što su hodočasnici i vjernici odavno znali: da je njezin život bio tiha, ali snažna svjedočanstvo vjere.
Bila je tu po suncu i po kiši, po snijegu i po žegi. Dok su drugi ostajali kod kuće, ona je svakodnevno dolazila moliti, živjeti od molitve i za molitvu. Grlila je bez pitanja, blagoslivljala bez zadrške, molila nad ljudima i s njima plakala. Njezine riječi nisu bile velike, ali su bile istinite i dovoljne.
Zato, kad budeš prolazio tim putem, nemoj samo proći. Stani, prekriži se i udahni. Svetost ne viče. Svetost sjedi na kamenu, na rubu staze. Tamo gdje je bila baka Zdravka s Križevca, molitva još traje. I ako ti se na tom mjestu srce stisne i korak uspori — znaj, nisi slab. Dotaknula te molitva koja još uvijek čeka da je netko primi.
Doviđenja, bako Zdravka ❤️🔥
Počivala u miru Božjem. navodi se na facebook stranici Adonai putovanja.
Daniela Škegro: Krunicom je baka Zdravka sve bitke dobila
Jedna tužna vijest me jako rastužila i suze su mi krenule niz lice.
Preminula je još jedna naša Hercegovka, naša draga bakica Zdravka Bubalo iz Trebižata u 93.godini života. Bila pobjednicom izbora “Hercegovka godine” – 2020. u kategoriji Čuvarice ognjišta i praga.
Teško mi je pobrojati sve ono lijepo i divno što sam vidjela i doživjela od bake Zdravke.
Ponosna što smo imali čast da nam bude u izboru “Hercegovka godine ” I tako dati značaj i vrijednost ovakvim ljudima koji se više ne rađaju. I ne kažem uzalud da zaista svi naši natjecatelji postanu dio naše obitelj “Hercegovka godine “, pa je tako i obitelj naše drage Zdravke me obavijestila o njenoj smrti, znajući da sam na jedan poseban način za nju vezana.
Prva je slika s dodjele nagrada “Hercegovka godine ” – 2020 u Mostaru. Iako je bilo vrijeme karantene, vrijeme korone i svih zabrana, mi smo propisno održali našu manifestaciju izbor možda jedina manifestacija koja se održala u tom vremenu straha. Ali našu bakicu Zdravku nije bilo strah doći iz Čapljine s unukom Anđelom Bubalo, kako bi zajedno bila s nama.
Teško mi je sada pisati, pa ću staviti svoj stari tekst u objavu da se podsjetimo na veličinu naše drage bakice Zdravke Bubalo.
Draga naša bakice Zdravka neka te anđeli povedu u raj i odozgo nas gledaj i moli za nas
Ova mila i topla bakica se zove Zdravka Bubalo i iz Trebižata je.
Ima 88 godina.
Radila je oko kuće i sa stokom.
Jedini izlazak joj je bio na sv.Misu nedjeljom i svetcima.
Pozdravlja sa -HVALJEN ISUS
Krase je skromnost i plemenitost.
Pitaju u kojoj kategoriji će biti naše divne nominirane bakice Hercegovke.
Kakva kategorija?
One su same po sebi kategorija iznad svih kategorija.
Vaš glas je dobrodošao kao potvrda da iskazujete i na ovaj načim divljenje tim ljudima.
Znak podrške njihovoj,snazi,plemenitosti i izdržljivosti.
Izuzetna nam je čast što su ih ljudi nominirali jer im se dive,te da im nevisno o broju pristiglih glasova izrazimo duboko poštovanje prije svega,a potom i uručimo nagrade.
Tu su da nas podsjete što su vrijednosti života dok se gubimo i dok nas guše svim i svačim.
Dok ih gledam zamišljam sve naše bake Hercegovke.
One što gledaju ravno u oči nedaće i ne osjećaju strah već ga Krunicom tjeraju.
Ne boje se života ni smrti.
Vidim ih kako na sićušnim plećima nose naramak drva užetom privezan.
Gone ajvan po svim vremenskim (ne)prilikama.
Vidim siročad poslije drugog svjetskog rata.
Vidim u njima iskrenu ljubaznost i sramežljivost dok kosci odlažu sjeno,a one dodaju vodu što su u vrčevima donijele u rukama.
Istu su u limenim kovama izvukle iz bunara i čatrnja.
Čatrnja kojima je dobro utvrđien ćemer.
U njoj vidim plotove,duvare i čajere suncem obasjane.
Vidim u njima stopanjice i domaćice koje prije sunca ustaju ovce pomusti i izves na pašu.
Vidim u njoj ženu koja se potpisuje otiskom prsta a sve životne vrijednosti i mudrosti zna.
U njoj vidim glave ružaljima ukrašene.
Vidim pravednost,poštenje,čestitost i toplinu ognjišta.
Ogleda im se u očima svaki proplanak prekriven divljim cvijećem koje dušu razgaljuje.
Vidim u njima žene s po desetero djece koje su jedno drugom do uha.
A smijeha i ljubavu na pretek
Vidim u njima majke koje beru tresnje,šljive i drenjine, te od njeg spremaju slatko.
Vidim u njima i sok od zove i šuruf.
Kući sto miriše na domaći kruh od mješavine ječma i pšenice.
Vidim drveni stap i žuto maslo koje su izmele svojim rukama .
Vidim kotule i jašmake.
Vidik tetovže na rukama sa kojima su bile ukrasene i obilježene.
Vidim im opanke,bate,vunene pletene čarape i džoke.
Vidim u njima izbjegličke vrećice u kojima je samo ono najosnovnije.
Vidim fijaker stari na kojemu se krčka raštika sa suhim mesom.
Vidim obitelj za stolom okupljenu koji navečer pozdravljaju Gospu.
Vidim dok se na toploj prokuhanoj vareniki kajmak hvata.
Vidil blagoslov polja,derneke i vrijeme gdje su prave vrijednosti živile.
Vidim u njoj sve majke koje ispraćaju i dočekuju.
Vidim u njoj krišku kruha domaćom mašću premazana i šećerom posuta.
Uštipak na drvcetu koji daruje unučadi.
Vidim petrolej lampi u kojoj je gaz pri kraju
Vidim šipke kupine..kadulju..draču..
Uzlodobar u avliji.
Vidim škipe u kojima je ručno prala rublje i čiji su čaršafi bjelji od snijega.
Vidim zasađena polja duhana.
Vidim je s lavorom vode u rukama kako ga spušta pred svog čovjeka da noge opere.
Vidim u njoj Čvrsinicu,Bile,Gorance,Rašku goru.
Vidim u njoj snagu ,izdržljivost,ponos i pokornost.
Vidim život- dobrotu i plemenitost.
Vidim drvene ambare i naćve u kojima mjesi kruh
Vidim kako s limenim kanticama pješači kilometrima da proda malo mlijeka
Vidum bijele kosulje i smilje u gruduma kojim su se mirisale.
Vidim vrijeme u kojoj momak curu jabukom rumenom prosi.
Vidim u njoj djevojku koja se divi mladiću koji je najdalje bacio kamena s ramena.
Vidim je u bijeloj košulji kako radosno ide na sv.Misu.
Vidim uvijek glavu visoko ka nebu dignutu sklopljenih ruku u molitvi.
Vidim sve što valja i što vrijedi ,a čega sada nema.
Zato su one tu da nas podsjete,a mi da im se divimo.
Vidim je kako blagoslivlja i škropi kršćenom vodom.
Vidim u njima Hercegovinu.
A,Hercegovina ti nema kategoriju.
Ona je iznad svih kategorija-samo je gledaš i diviš joj se
Da damo duboki naklon tim skromnim i neprimjetnim ljudima,a istinskim ljudskim veličinama.
