– Nema problema, zvat ćemo fra Ivu! Tako se otprilike među imotskim pukom uvriježila misao kako se u Gradu na gori, već više od godinu i pol, koliko je u službi, za puno toga zove mladog svećenika koji posebno dobro diše uz narod.
Fra Ivo Rastočić s radošću će blagosloviti novootvoreni fitness studio i na prvi pogled se svjetovno približiti župljanima, ali i oštro s oltara stati na loptu i dati vjernicima koji slušaju njegovu propovijed do znanja kako ipak nema šale s jasnim duhovnim uputama. Upravo ova kombinacija je nekako pronašla put do Imoćana pa sa svojim svećenikom rado prokomentiraju sve ono što ih muči na dnevnoj, ali i onoj višoj, filozofskoj razini, a fra Ivo, koji je i sam imao neobičan put koji ga je doveo do (imotskog) oltara, dobro će ih shvatiti i uputiti.
Da pronicljivo razumije i duh novog vremena i to odlično uklapa u naizgled “neuparive” situacije, nove tehnologije i ideje s tradicionalnim i unaprijed provjerenim navikama, dokazao je novitetima koje je uz podršku gvardijana fra Zorana Kutleše uveo u imotski samostan i koji su od vjernika dobro prihvaćeni, a privukli su i one koji nisu baš redoviti na svetoj misi.
Zaintrigirali su nas, kao povod za ovaj tekst, tzv. Treći petci, odnosno zanimljiva predavanja koja se jednom mjesečno održavaju u samostanskoj dvorani, a najavljivana su na društvenim mrežama amaterskim skečevima u kojima glumi franjevačka mladež, ali i malo stariji Imoćani. A onda smo, u razgovoru, doznali kako fra Ivo ne bježi od inovacija koje polako, korak po korak, gradi na imotskim tradicionalnim postavkama u koje neupitno vjeruje i koje su mu unatoč novim idejama – strogo zadane.
Samostanski i župni vikar, duhovni asistent Frame splitsko-dubrovačkog područja i koordinator Frame za Imotsku krajinu, član franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, rođeni je Metkovac koji je mladu misu izrekao tek prije nekoliko godina, iako je već zagazio u četrdesete godine života. A prije toga, reći će fra Ivo kroz smijeh, živio je jednim “normalnim životom” koji nije bio toliko jasno i predano u vjeri kao danas, više po nekakvoj navici i zadanoj tradiciji.
– Nakon Splita i Šibenika, puf – zapao me Imotski! Krenuo sam, moram priznati, s predrasudama – ono, Imoćani prevaranti (smijeh), ali ipak je sve to imalo jednu tvrdu konstantu – u Imotskom su ljudi zaista dobri. I nepogrešivo su me naučili tri stvari – kako se držati zajedno, pogotovo kad se maknu odavde, kako držati do svoje riči i za ono što se kaže, i treća stvar – što znači imati u župi neiskvarenu mladost. Tu se jako osjeti ta pozitivna strana malog mista. Osjećam se u Imotskom baš doma i od toga sve kreće, na tome se gradi.
Pa i vi ste iz malog mista, možda ste zato u Imotskom kao kod kuće?
– Sve nas vežu Hercegovina i Dalmacija! To je jedna poveznica koja ne može izići iz nas samih, naših mentaliteta, malih gradova uz granicu. Bitno mi je naglasiti zajedništvo i taj pozitivni centralizam i držati se tih uzusa zbog kojih smo autentični. E sad, kad imamo to – tek na tome mogu nastupiti noviteti, graditi na tim temeljima. Ustvari je vrlo jednostavno, a to je stvar i karaktera, pa i onog tvrdog imotskog. To je jako prisutno ovdje i ne bih se htio ulizivati svojim župljanima, ali ozbiljnost i jednostavnost pokreću velike stvari. Imoćani to imaju.
Govorimo o inovacijama u samostanu, Prvi petci, Treći petci…
– Je, ima ih, i to samo zato što sam i s gvardijanom i s Imotskim jednostavno “kliknio” i stvarno imam podršku u svemu. Je da ima tu i mojih početničkih greškica, ali fra Zoran to zna amortizirati, trpi, šta će… A moram reći da me i Muka posve obuzela (prikaz Živih slika muke Isusove na Cvjetnicu, op.a.). Pa i to je na neki način revolucija, nešto što u malom Imotskom nije do tada bilo viđeno, oko organizacije Muke digne se cijeli grad, evo i sada smo u velikim pripremama. A sve je to plod molitve, uvjeren sam da je to ono što pokreće stvari. I ti Prvi petci, cjelonoćna molitva i bdjenje – kroz crkvu sv. Frane tada procirkulira veliki broj ljudi, mole cijelu noć i to je jako dobro prihvaćeno i odvija se svakog prvog petka u mjesecu, a i to je nekakav novitet koji je dobro prihvaćen.
A što se tiče Trećih petaka, sa svojim župljanima i mojim prethodnikom fra Kristijanom Stipanovićem i gvardijanom fra Zoranom sam se malo konzultirao i krenuli smo; na neki način smo imotskoj Frami “ukrali” termin i aktualnim temama odmah zaintrigirali ljude – na ta predavanja dolaze čak i oni koji i nisu baš bili redovni u crkvi. Počeli smo s temom o psovci, zatim prigodno predavanje zanimljivog naziva “Mediji i Božić u medijima”, koje je bilo najavljeno prigodnim videom “Vratimo Orašara u kazalište”, pa “Što će nam crkva u životu”, sada imamo predavanje o ljubavi pa o tome ima li brak rok trajanja, “Lito ide, vruće mi je” tema o odijevanju u crkvi…
Sve te teme obrađujemo s relevantnim predavačima i trudimo se da malo iziđemo iz okvira, a ljudi to vide i zato je samostanska dvorana dupkom puna, zanima ih što smo ovaj put pripremili. A sve su najavljivane preko snimljenih amaterskih skečeva, prikazane i na Facebooku, Instagramu. Ljudima je to zanimljivo, a, na kraju krajeva, svi i sudjeluju u tome, jednostavno su se baš dali. Čak nije bilo ni otpora na te neke promjene, novine – ma kažem vam, sve je to do molitve; ovo je jedan udruženi molitveni pothvat Imotskog! U trendu smo, ali svoji!
A vaš put? Kakav je to bio “normalni” život prije svećeničkog? Relativno ste kasno osjetili poziv, čudni su putevi Gospodnji…
– Do svoje 28. godine živio sam tipičnim životom za tu generaciju – Hajduk, utakmice, putovanja, a onda me put odnio i u politiku. Bio sam dosta aktivan u gradu Metkoviću i društveno i politički; plesao sam folklor i pokrenuo promjene kroz politički angažman, a crkvu sam doživljavao više naučeno, tradicionalno, ne iz prave iskonske dubine.
A onda sam jednom otišao na političke sastanke u Zagreb i otišao na grob Bl. Ivana Merza i tu se za vrijeme molitve sve u meni prelomilo – vratio sam se naglo u Metković, dao otkaz u tvrtki u kojoj sam radio i sve je stalo. Presjekao sam, sve je prestalo… Ostao sam samo ja i nisam znao šta ću, ali sam godinu dana osjećao da nešto moram napraviti. Bila je borba male sredine, obitelji i svega onoga što sam ja prije bio…
Počeo sam hodočastiti, Međugorje, Sinj, čitao životopis sv. Frane, a onda i druženje s metkovskim fratrima i ostalo sve, korak po korak, postulatura u Imotskom, novicijat pa završetak Teloško-filozofskog fakulteta pa mlada misa 2021., Šibenik, Split i evo – Imotski. Znam se našaliti kako me prate samo gradske Gospe i ovdje je uz mene imotska Gospa od Anđela.
Pratim i dalje i politiku i nogomet i Hajduka, naravno da nisam izuzet, ali sve s mjerom. Svjetovne stvari mogu svećenika približiti puku, ali i udaljiti. Uvijek je najteže naći mjeru. I ne treba se zanositi, što je rekao Mislav Karoglan nekidan, kad je Hajduk izgubio od Rijeke – nisam se zanosio kad sam pobjeđivao, neću suditi ni kad gubim! Tako i ja. Pomalo sve, uz Božju pomoć. A nema ništa od same molitve i trgovačkog odnosa s Bogom – moraš i ti dati sve od sebe da bi ti se uz molitvu vratilo.
Ponosan sam i na trajnu karitativnu akciju Antin 13. kojom svaki mjesec podijelimo sedamdesetak paketa pomoći u cijeloj Imotskoj krajini i to je izašlo iz samog samostana – sudjeluju i škole i druge župe Imotske krajine. Malo gurnemo po medijima i počelo se nekako čuti za Imotski. Meni su osobno neki svećenici, ali i laici, rekli kako je Imotski drugi grad nakon Splita u kojem se nešto ovako događa – ali to je hrabrost, žudnja za napretkom, zajedništvo i molitva. Ma na kraju krajeva, uvijek su iz imotskog samostana išle velike stvari. Među prvim Framama uopće u Hrvatskoj je baš osnovana ova imotska zahvaljujući fra Jakovu Udovičiću.
Imotskih framaša i framašica ima oko četrdeset. Entuzijastični su, aktivni, tradicionalni, ali i moderni. Premda ih fra Ivo uvijek malo “spušta na zemlju”, mladost je uvijek puna zanosa i nosi imotsku župu. Predsjednica Frame Ivana Nikolić rekla nam je kako je plan samo naprijed, bolje, jače i više…
– Na početku našeg mandata, framaško vijeće od pet članova s našim duhovnim asistentom, fra Ivom, nekako je dobilo volju i želju da se sve to skupa malo pokrene; zajednički donosimo odluke i sve oko čega se složimo, to i napravimo. Imali smo želju pokrenuti našu Framu i dovesti još mladosti i članova, a i cijeloj župi udahnuti duh novog vremena.
Preuzeli smo administriranje Instagram profila Frame i u kratkom vremenu došli do 1400 pratitelja, dogovorili predavanja za Treće petke u mjesecu koji su postali tako popularni da nam je samostanska dvorana postala premala za sve one koji žele doći, sudjelovati i poslušati aktualne teme. Snimamo promo videa, izrađujemo plakate, objavljujemo na društvenim mrežama molitve dana i aktivnosti, cilj nam je bio da postanemo prepoznatljivi i da sve skupa malo živne uz dobre i pozitivne stvari i ideje.
A koliko su važni mediji i promidžba i zdrav odnos imotskog samostana prema tome, potvrdio nam je i Tomo Matković, administrator internet i Facebook stranica samostana i inače omiljeni radijski voditelj s Radio Gruda, ujedno i član trećeg franjevačkog reda.
– Fra Kristijan Stipanović je još 2011. kao mlad i ambiciozan fratar, koji je shvaćao novo vrijeme i važnost medija, inicirao pokretanje internet stranica samostana, a godinu dvije iza toga i Facebooka. Želio je biti ukorak s vremenom i promovirati ono što se događa u samostanu i župi. A taman negdje u to vrijeme i framaši su počeli pisati tekstove i neke stvari za objavu pa i članovi trećeg reda i ja sam se prihvatio tog administriranja.
Fratrima je bilo važno da i ljudi koji ne idu baš redovno u crkvu doznaju informacije, shvatili su da je prošlo vrijeme kad su se obavijesti čitale samo s oltara, otvorili su se, pustili su riječ vani, naširoko… Ja sam administrator, ne autor objava i tekstova, ali mogu reći da je s imotskim svećenicima dogovor lagan i “normalan” i nemam problem sa “šaltanjem” iz svjetovne pozicije na taj duhovni mod, dapače. Izrađujemo i plakate za predavanja tih pokrenutih Trećih petaka i jako se trudimo da budu zanimljivi, da nisu čisto informativne prirode, nego da čovjeka dozovu i pozovu da dođe u crkvu. Estetika nam je također jako važna i imamo milijun ideja za budućnost, ali kako fra Ivo kaže – pomalo, ima u Boga dana, idemo korak po korak.
Sve u svemu, imotski samostan je već na prvi pogled jedno otvoreno i temperamentno utočište i župljana i fratara. Otvoreno i progresivno, ali nikad bez temelja i osnove imotskog kamena živca one prave, starinske vjere, na kojem se sve novo gradi i na kojem sve počiva.
Sjajan omjer tradicionalnog i novog uz vješto balansiranje imotskih svećenika na zdrav način pokazuje kako se to radi – reći će fra Ivo, s vjerom u Boga i podrškom braće fratara i potpore župljana – ‘ko ti onda šta može.
Pitajte ga dok budete komentirali Hajduka, najbolje svetom nediljom, poslije misnog slavlja.
