Povodom početka mjeseca Ramazana, Željko Komšić i Martina Mlinarević uputili su čestitke muslimanima u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, poželjevši im da blagoslovljene dane provedu u miru, zdravlju i obiteljskoj toplini.
Martina Mlinarević objavila je poruku uz fotografiju džamije Ali-bega Kapetanovića iz Vitine u Ljubuškom:
„Gospodar tvoj sigurno će isplatiti svima prema djelima, jer to što čine On predobro zna… Dragi moji prijatelji, želim Vama koji vjerujete blagoslovljen početak mjeseca Ramazana, ovo iscjeljujuće vrijeme posta, iskušenja i molitve…“
Željko Komšić u svojoj je poruci Ramazan opisao kao vrijeme duhovnog uzdizanja, strpljenja i solidarnosti te priliku za jačanje vjere i međusobnog povjerenja.
Sama čestitka Ramazana kao takva nije sporna – poštivanje vjerskih blagdana i uvažavanje različitosti dio su kulture dijaloga u svakom pluralnom društvu. Međutim, istoga dana započela je i Korizma – razdoblje posta, molitve i duhovne priprave pred Uskrs za katolike.
Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kojemu katolička vjera predstavlja duboko ukorijenjen dio identiteta, početak Korizme ima snažnu religijsku i kulturnu simboliku. Unatoč tome, iz Komšićeve javne komunikacije nije bilo poruke upućene katolicima povodom tog važnog trenutka.
Pitanje dosljednosti
Ovakav izostanak neminovno otvara pitanje dosljednosti u obnašanju funkcije člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Iako član Predsjedništva formalno predstavlja sve građane, njegova ustavna pozicija nosi i simboličku odgovornost prema narodu iz kojeg je izabran.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje su nacionalni i vjerski identiteti snažno isprepleteni s političkim legitimitetom, javne čestitke vjerskim zajednicama nisu tek protokolarne poruke. One su izraz političke pažnje, uvažavanja i priznanja identitetskih vrijednosti.
Komšićev politički mandat i ranije je bio predmet kontroverzi, osobito među Hrvatima, budući da je više puta izabran dominantno glasovima birača iz bošnjačkog korpusa. Kritičari mu godinama zamjeraju da ne odražava političku volju većine hrvatskog biračkog tijela te da zagovara koncept građanske države koji zanemaruje ustavnu logiku konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja.
U takvoj političkoj atmosferi svaka simbolička gesta – ili njezin izostanak – dobiva dodatnu težinu.
Ravnoteža kao minimum poštovanja
Čestitati Ramazan i pokazati međureligijsko uvažavanje svakako je pozitivno. No, kada izostane paralelna poruka katolicima povodom početka Korizme, to kod dijela hrvatske javnosti može biti doživljeno kao selektivan pristup ili barem kao nedovoljna osjetljivost prema simbolima zajednice iz koje formalno dolazi.
Ravnoteža u javnim porukama nije tek pitanje protokola, nego minimum poštovanja prema identitetu vlastitog naroda. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, politička odgovornost ne mjeri se samo velikim odlukama, nego i malim, ali simbolički snažnim gestama.
Upravo zato izostanak čestitke za Korizmu, bio on previd ili svjesna odluka, dodatno produbljuje nepovjerenje i ostavlja dojam da hrvatski identitetski simboli u javnom prostoru nisu jednako vrednovani.
A to je pitanje koje, prije ili kasnije, uvijek ponovno dođe na dnevni red.
