Iako je život nije mazio, baka Iva ni danas ne gubi optimizam, a njezina spremnost na šalu i pozitivan pogled na život očiti su od prvog susreta. Unatoč tome što živi sama, ističe kako nikada nije potpuno usamljena jer joj ljudi često navrate. Kroz razgovor, s vedrinom se prisjeća djetinjstva i mladosti, opisujući ih kao izuzetno teške. Do 24. godine bila je čobanica, a njezina mladost, kako ističe, prošla je bez bezbrižnosti i veselja. Tek je kasnije, kako sama tumači, osjetila što znači život, nazivajući to svojim osobnim “fakultetom” stečenim u Ljubuškom, što smatra najvažnijim obrazovanjem.
Odrastala je u zajednici s bakom, djedom i majkom, koja je rano ostala udovica, rodila petero djece do 28. godine. S posebnom sjetom prisjeća se brata koji je otišao u Ameriku i tragično stradao. Ove obiteljske priče ostavile su dubok trag, ali nisu uspjele ugasiti njezinu vjeru u život.
Baka Iva s nostalgijom govori o Brljici kakva je nekada bila – selo puno života, stoke i ljudi. Obitelji su imale krave, ovce, kokoši i svinje, dok je danas takav način života gotovo nestao. Nestankom ljudi nestali su i običaji, a vremena su se toliko promijenila da, kako kaže, više nema ni onih koji bi obavljali nekadašnje seoske poslove. Nekada je, prisjeća se, u selu živjelo sedam obitelji s velikim brojem ukućana, dok danas u Brljici ostaju tek ona i susjed Ante.
Opisuje i nekadašnje stočarske navike, kada su se ovce vodile na ispašu prema Rasnu, teške uvjete života gdje su vodu morali nositi iz Grabova vrila, u drvenim burilima, na leđima. Posebno se prisjeća starih božićnih običaja te trenutka kada je selo 1969. godine prvi put dobilo električnu energiju, što je bio veliki događaj. Govoreći o gradnji kuća, baka Iva opisuje koliko je truda i muke bilo potrebno – kamen se kopao iz zemlje, ručno obrađivao i tek potom slagao u zidove. Upravo zbog takvog iskustva smatra da se danas ljudi nemaju na što žaliti, jer je nekada svaki korak bio teška borba.
Kroz razgovor baka Iva opisuje i život u velikoj obiteljskoj zajednici, u kući s jedanaest članova, te smatra da je nekada bilo više poštovanja među ljudima, osobito prema starijima, dok danas vidi više problema unutar obitelji. Dotaknula se i nekadašnjih običaja vezanih uz ljubavne veze i brakove, kada su se odnosi gradili sporije, uz jasno utvrđena pravila i dolaske momaka djevojkama, što je danas gotovo nestalo. S nostalgijom govori o vremenu kada se živjelo složno, kada se pjevala ganga i kada su momci iz okolnih sela dolazili pješice, ponekad i na silu, kako bi se družili i upoznavali djevojke.
Priča bake Ive autentičan je i dirljiv portret života, sjećanja i neugasive vedrine jedne hercegovačke bake, a gledatelji mogu saznati više o svemu o čemu je baka Iva govorila novinaru Glasa Hercegovine u priloženom video izvještaju.
