Za braću Antu (66) i Nediljka (72) Nogala zna gotovo cijela Dalmacija, ali i Hercegovina. U njihovoj kovačnici u Slivnom kraj Imotskog još uvijek se radi onako kako se radilo stoljećima – užareno željezo, čekić, nakovanj i ruka koja zna. Kažu da njeguju zanat star više od 230 godina, a prema obiteljskim zapisima i dokumentima, kovačka tradicija u njihovoj lozi traje još od 1780. godine.
„Udri gvožđe dok je vruće“, reći će kroz osmijeh, i odmah nastaviti raditi – jer u njihovoj radionici nema glume. Sve je stvar prakse, vještine i strpljenja.
Motike, maškline, srpovi… “Nema čega nema”
U Nogalovoj kovačnici kuju se i popravljaju razne vrste alata: motike, maškline (krampovi), krampovi, košire, srpovi, špice, zatim česare za masline, “močice” (male i velike), sikire, satare i još mnogo toga.
„Ko sve remotike, maškline… nema čega nema“, govori Ante dok pokazuje gotove primjerke, jedan do drugoga, složene kao u trgovini – samo što je ovdje svaki komad ručni rad.
10 vrsta motika: svaka zemlja traži svoje
Zanimljivo je da braća imaju više kalupa i više vrsta motika, ovisno o području gdje se alat koristi.
„Ima motika za Neretvu, za more, primorske, hvarske… ima ih deset vrsta, od Dubrovnika do Trogira“, objašnjavaju. Razlika nije samo u obliku, nego i u tome kakva je zemlja – gdje je kamenita, treba drugačiji alat nego gdje je zemlja mekša.
Posebno ističu hercegovačku i imotsku motiku, koje se, kažu, u osnovi ne razlikuju puno – ali su ljudi navikli na “svoje”.
Proces izrade: kovanje, oštrenje, kaljenje
Jedna motika, da bi bila prava, mora proći cijeli niz koraka: kovanje, oblikovanje, tanjenje, oštrenje, kaljenje.
Kaljenje je, kažu, ključ.
U kovačnici i danas koriste kameno korito s vodom, staro po njihovim riječima oko 250 godina, u kojem se alat hladi nakon što se užari.
„Ovo okolo se zakali da bude tvrsto… mora bit tvrdo gdje radi, a do pola mora držat“, objašnjava Ante dok vadi užaren metal iz vatre i uranja ga u vodu uz šum pare.
“Nema mašine koja može zamijeniti ruku”
Na pitanje može li moderna tehnologija zamijeniti ručni kovački rad, odgovaraju kratko: ne može.
„Ako se motika pravilno napravi, motika se kuje isto kao prije 200 godina“, kažu. Uspoređuju i serijsku robu iz trgovina, često slabije kvalitete, s njihovim alatima od pravog čelika koji se pravilno okali.
„Ovo iz trgovine je meko… a kad okališ kako triba, može štemat beton i kamen“, tvrde.
Od Dubrovnika do Splita, pa i preko oceana
Nogali svoj alat plasiraju na pijacama i sajmovima od Dubrovnika do Splita, a često surađuju i s privatnim firmama i trgovinama (spominju se i kupci iz Metkovića i okolice). Posla ne manjka – telefon im, kako se vidi i tijekom posjeta, zvoni gotovo stalno.
A njihova priča odavno je prešla granice.
„Slali smo u Novi Zeland“, kažu, a pripremaju i pošiljku za Austriju – sjekire, maškline i satare.
Nagrada za životno djelo i susret s Milanovićem
Braća su dobila i priznanje Hrvatske obrtničke komore, a Nediljko spominje i kako je nagradu preuzimao u prigodi gdje je bio i predsjednik Zoran Milanović.
„Moraš bit ponosan kad dobiješ to. Malo je takvih“, kaže.
Sin ima volju: hoće li osma generacija nastaviti?
Najvažnije pitanje, kad se govori o starim zanatima, uvijek je isto – ima li tko nastaviti?
„Ima moj sin, ima volju“, kaže Ante. Nada postoji, ali i svijest da danas nije lako zadržati mlade u ovakvom poslu.
„Bilo bi šteta da se ugasi“, dodaju, dok u radionici još jednom odjekne udar čekića.
Savjet mladim obrtnicima: poštenje i kvaliteta
Kad ih pitate što je ključ opstanka na tržištu, odgovor je jednostavan: dobar glas.
„Otac mi je reka: zamisli da ti se mušterija ne vraća – znači nije dobro. Ako se vraća, onda znaš da valja“, govore. Poštenje, kvalitetan materijal, pristojan odnos s ljudima – i na pijaci i u poslu.
Jer, kažu, „dobar glas je najbolja reklama – ali triba ga opravdat“.
