„Ja svaku večer vježbam da bih ujutro ustao u pet. U pet sati sam već na nogama“, govori Zoran (73) iz sela Proboj, u općini Ljubuški. Čovjek je bez jedne noge, ali to ga, kako kaže, ne zaustavlja: sam brine o stadu od oko 150 koza, radi svaki dan i već osam godina nije imao ni jedan dan odmora.
U reportaži “Glasa Hercegovine” Zoran Macan iz ljubuškog sela Proboj otvoreno govori o životu na selu, borbi za egzistenciju, odnosu institucija prema osobama s invaliditetom, ali i o svojoj filozofiji: disciplina, kretanje i rad.
„Ne pijem kavu, ne pijem kolu, ne pijem alkohol. Tablete uzimam minimalno. Dvadeset godina nisam prehladio. Cijelu zimu radim mokar kao čep, a ništa me ne boli“, kaže kroz osmijeh i pokazuje štake s metalnim nastavcima.
“Bez noge, a invaliditet mi ne priznaju”
Zoran tvrdi da živi od skromne socijalne pomoći.
„Imam socijalnu pomoć oko 250 maraka. Penziju mi nisu dali. Tražio sam civilnu – nisu mi dali. Dođe papir kući i piše da mi ne priznaju invaliditet. Čovjek nema nogu, a invaliditet – ne priznaju“, kaže.
Unatoč svemu, nastavlja raditi i brinuti o životinjama. Najveći trošak mu je hrana, posebice mekinje i sijeno.
„Samo mekinje godišnje odu preko 5000 maraka, a gdje je sijeno… Ja zadnju marku dajem njima. Neću da životinje pate“, govori.
Pas kao zaštita stada
Zoran objašnjava da bez psa ne bi mogao čuvati stado.
„Ima vukova. Ljudi koji imaju koze ili ovce – svi imaju pse. Ne može drukčije“, kaže, dodajući da je bilo i problema, prijava i nesporazuma.
“Koze me slušaju – samo ih pozovem”
Na pitanje kako s jednom nogom uspijeva okupljati koze i voditi ih po terenu, odgovara jednostavno:
„Samo ih pozovem. One idu gdje ja hoću. Navikle su na mene. Ja njih volim, ali mora se znati i red.“
O cijenama kaže da su posljednjih godina značajno porasle.
„Koza je danas 350 do 400 maraka, a skotna ide i 500. Prije je bila upola jeftinija“, kaže.
Život samca i humor koji ne napušta
Zoran živi sam. Dvaput se ženio, a šalu koristi kao oklop.
„Dva puta sam se ženio… a ako bude, oženit ću se i treći put. Evo prilike, neka se javi koja želi“, govori kroz smijeh.
Ipak, iza šale ostaje ozbiljna priča o svakodnevici čovjeka koji se oslanja na vlastite ruke, rad i upornost.
„Sve sam krvavo zaradio. Ne tražim od nikoga ništa. Samo da ljudi prepoznaju dobrotu“, zaključuje Zoran.
