U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosom članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o nogometnoj povijesti Ljubuškog. Danas čitamo o tome kako je od 1947. do 1949. bio Udarnik.
Od 1947. do 1949. bio je Udarnik
Ubrzo nakon stoje završio Drugi svjetski rat, počinje oporavak i nastavak nogometne igre u Ljubuškom. Nikola Rafaeli i njegovi sinovi odselili su iz Ljubuškog i ugasio se Nogometni klub LjOŠK, koji je on vodio i financirao.
Međutim, mladići su nastavili trčati za nogometnom loptom, ubrzo se nova vlast počinje organizirano baviti nogometom te se osniva službeni nogometni klub. Nakon LJOŠK-a, koji nije bio nigdje prijavljen i registriran, prvi službeno priznati nogometni klub u Ljubuškom bio je Udarnik. Trajao je kratko, oko dvije godine i ugasio se. Nažalost, izgleda nevjerojatno, ali, po svemu sudeći, je tako, iako to nije diileka prošlost i o tome nema pisanih tragova. U Domovinskom ratu klupske prostorije na stadionu Babovac su zapaljene i većina klupskih Isprava i pismohrana je izgorjela. Dok je požar trajao, donedavni igrači Ranko Medić i Ranko Tomić su pokušali i uspjeli spasiti mali dio klupske dokumentacije.
“Spasili smo nešto, jedan paket dokumenata, i ja sam ga predao u općinu. Ne znam komu sam ga dao, bio je rat-, ne mogu se sjetiti”, kaže dugogodišnji pouzdani lijevi branič Ljubušaka Ranko Medić. Stoje bilo i gdje je nestao paket, u općini nisu znali reći. Moguće je da je u ratnom metežu zavišio na smetlištu. Zato ćemo se opet osloniti na svjedočenje suradnika i živih svjedoka tih dogada-ja.”Već 1945., sa 17 godina, počeo sam s odraslima igrali nogomet. Bio sam nerazvijen pa sam sve do odlaska u vojku 1. svibnja 1949. bio vratar. U to vrtfeme bili smo registrirani kao Udarnik. Udarnik je nastao 1947. i trajao je do 1949.”, kaže ljubuški nogometni veteran Tonko Knezović. Tonko jc kratko vrijeme bio vratar, nakon vojske igrao je na mjestu ondašnjeg centarhalfa, majica s brojem pet bila je za njega rezervirana. Bio je kapetan momčadi, jedno vrijeme i trener, bio je igrački aktivan u ljubuškom nogometu sve do 1958.
Od Udarnika pa do danas Bobovac postao centar nogometa u Ljubuškom
Prema njegovu sjećanju, osnivanju Udarnika najviše je doprinio Alija Tančica koji je igrao, sudjelovali su Ante Rakić koji je u jednom razdoblju bio i predsjednik kluba, zatim dvojica Crnogoraca, Duško Komljenović, šef skladišta u duhanskoj postaji, i neki Vasilije, upravitelj Đačkog doma u Ljubuškom. Osnivanjem Udarnika 1947., određuje se i ustaljuje jedno stalno igralište. Ono je i danas tu. Riječ je o nogometnom terenu na Bobovcu koje se nalazilo na mjestu gdje je sada pomoćno igralište. Te su godine na njemu postavljene prave drvene vratniče.
Time Bobovac postupno postaje središnje mjesto, centar nogometa u Ljubuškom i tako je sve do današnjih dana. No, u to vrijeme, bila je samo ledina, pokraj koje će poslije niknuti pravi nogometni stadion. Tu su sa igrale utakmice s momčadima iz Metkovića, Vrgorca, Mostara, Stoca, Trebižata, Čapljine i drugih mjesta.
Nogometna igra počela je privlačiti obični puk, pa utakmice na Boboveu postupno počinju pratiti i gledatelji.
Klupske prostorije u gostionici Periše Kovača
Klupske prostorije Udarnika (i poslije Sloge) bile su na nekoliko j mjesta u gradu: u duhanskoj postaji, filanačkoj vojarne (tu je sada županijski MUP), u današnjoj zgradi Euroherca (kraj mesnice Tomić), u brijačnici Ante Paradžika (naspram crkve sv. Kate) te u gostionici Periše Kovača, gdje je sada Robna kuća.
“Perišu Kovača su ubili partizani 1945., a žena mu je s dvoje djece odselila u Zenicu. I nakon njegove smrti pisalo je gostionica Kovač, ali tu je bila klubana. Tu smo se presvlačili, držali mreže, kopačke, majice. Bili su tu i dalje njihovi stolovi, no mi snio sve koristili i tu smo se dugo zadržali”, prisjeća se Tonćo Knezović.
Nastavlja se…
