U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosom članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o nogometnoj povijesti Ljubuškog. Danas čitamo o tome kako je 1937. godine osnovan je Lj.O.Š.K. U sljedećem dijelu: Od 1947. do 1949. bio je Udarnik.
Godine 1937. osnovan je Lj.O.Š.K.
Kada je riječ o uvjetima i opremi, djed Zvonko kaže da su golovi bili od dva kamena, da su u početku igrali bosi, zatim u cipelama, poslije u tenisicama, a kopačke su imali samo Petar i Fedor Rafaeli i Bruno Mediraza. O tome je Petar Perica Rafaeli napisao: “Cipele i kopačke je svatko sebi nabavljao. Dresove smo nabavili brat i ja 1934. u Zagrebu i kasnije ih upotrebljavali kad se stvorila ekipa, i počeli smo igrati ozbiljnije utakmice. Ta ekipa se stvarala iz godine u godinu, pa se negdje 1937. oformio klub LJ.O.Š.K. (Ljubuški omladinski športski klub). Nije bio nigdje registriran. No, igrali smo utakmice protiv slično oformljenih klubova u Vrgorcu i Stocu.”
Dakle, 1937. je godina kada je osnovan prvi nogometni klub, početak klupskog nogometnog organiziranja u Ljubuškom. Doduše Lj.O.S.K. nije službeno nigdje prijavljen, ali je postojao, imao je ime, igrače, klupske prostorije. Klupske prostorije bile su u prizemlju kuće Delalića gdje su Rafaelijevi stanovali, a zvali su ih jednostavno, klubana.
0 tome Zvonko Veber kaže: “Klubana je bila u jednoj velikoj sobi s jednim prozorom, i u njoj police s opremom. To je bilo vlasništvo Rafaelijevih. Meni je bilo ponuđeno da budem čistač dresova, kopački, tenisica i cipela i da održavam čistoću prostorije. Bilo mi je od kuće pet minuta i to sam volio raditi. Uredno sam vodio čistoću pa mi je Perica ponudio da igram, na što sam pristao“.
Sjećanje na jednu pojedinost iz tog vremena Zvonkova djetinjstva, na njegovu licu izazvalo je spontan smijeh. “Kad bismo pošli igrati utakmicu, svaki bi igrač uzeo dres u klubani, a nakon završetka vratili bismo ih. Častili bi nas poslije svakog igranja. Njihova kućna pomoćnica nam je davala da jedemo kriške kruha namazane marmeladom, medom ili maslacem. Jeli smo svi, pokojna gospoda Rafaeli nas je gledala kao svoju djecu”, s poštovanjem i uvažavanjem o Rafaelijevim govori Zvonko Veber.
Najveći uspjeh utakmica protiv Zrinjskog 1938.
I Petra Pericu Rafaelija i Zvonku Vebera zamolio sam da se prisjete imena svojih vršnjaka igrača, koji su igrali za ‘prvi Ljubuški nogometni klub, Lj.O.Š.K. Obojica su odvojeno, prema svom sjećanju, na papir napisali imena i, nakon što sam popise usporedio i objedinio, dobiveni su pioniri Ljubuškog nogometa. To su: Milivoj Mucić, Ljubo Živković, Haso Alendar, Harno Mahić, braća Zvonko i Ante Gadže, braća Fedor i Petar Rafaeli, braća Zvonko i Krešo Veber, braća Anić (jedan se zvao Ljubo), Bruno Mediraza, Džemo Muminagić, Marijan Pehar, braća Ivan i Mirko Dodig, llko Tomić, Stojko Bagić, Kruno Kovač. Većina su rođeni 1920. i koju godinu mladi i samo je još pet-šest živih. To su imena kojih su se mogli prisjetiti Zvonko Veber i Petar Rafaeli. Bilo ih je vjerojatna još, kažu oni, ali izblijedjeli su u njihova sjećanja.
“Često smo znali igrali jedni protiv drugih, ekipa iz Ljubuškog protiv ekipe iz Humca”, napisao je u svojim sjećanjima na početke i razvoj nogometa u Ljubuškom, Petar Rafaeli. “Najveći nam je uspjeh bio kada smo doveli na gostovanje u Ljubuški nogometni klub Zrinjski iz Mostara 1938. Za to sam bio dosta zaslužan, jer sam poznavao dosta igrača Zrinjskog budući da sam išao u Mostar u Gimnaziju. Kada je došao rat, sve je prestalo.”
U sljedećem dijelu: Od 1947. do 1949. bio je Udarnik
Nastavlja se…
3. dio: Ljubuški nogometni vremeplov: Strništa – nogometna igrališta
Povijest ljubuškog nogometa 2. dio: “Prva lopta došla u Ljubuški 1933.”
Ekskluzivno: Povijest ljubuškog nogometa: „Prva nogometna lopta zamijenila krpenjak“
Bravo profesore, objavite knjigu bilo bi to super..