U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosom članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o tome da je prva lopta došla u Ljubuški 1933. Godine, a prošli tjedan pročitali smo priču u kojoj je Zvonko Veber ispričao svoja sjećanja o nogometnoj povijesti Ljubuškog. Danas čitamo o tome kako su nogometna igrališta postalala strništa, kada bi se požele njive zasijane pšenicom: na Fataruši (iza zgrade Gradske uprave), u ogradi Ilke Soše (iza stare benzinske crpke u gradu) na Ćerimuši (današnji Babovac), na Mejdanu (gdje je bio Hepokov vinograd), na Kraljevića njivi (kod Tomića kuće na Humcu).
Strništa – nogometna igrališta
U ljubuške nogometne legende spada i Tonko Knezović. Rođen 1928., sedam godina mladi od Petra Rafaelija i Zvonke Vebera, pripada generaciji koja pamti kako je nogomet osvajao ljubušku mladež, a poslije, kao igrač i Istodobno u ulozi trenera, sa svojim prijateljima i suigračima, udario je temelje i sudjelovao u stvaranju ljubuškog klupskog nogometa. Više od dva sata, u njegovoj kući na Humcu u Ljubuškom, u nazočnosti njegove strpljive supruge, koja bi također povremeno djelomično pomagala pobliže odrediti prošlo nogometno vrijeme, događaje i ljude, razgovarali smo i prisjećali se ljubuškog nogometnog vremeplova.
Igralo se u sudskoj bašti
“Moj otac je imao stolarsku radionicu (i djed koji je doselio iz Dalmacije je bio stolar) u zgradi kod današnje kinodvorane. Učio sam obrt kod oca od svoje 11. do 17. godine tj. 1939. do 1945. Sudski» bašta, tako se zvao prostor iza zgrade suda, bila je blizu i tu se igrao nogomet. Čim bih uhvatio malo slobodnog vremena, otrčao bih tamo. Imao sam 12-13 godina i nas nije moglo zapasti tu igrati od onih starijih, samo bi im iza gola dobacili koju loptu. Ne sjećam se lopte Rafaelijevih, loptu je imao IlkoTomić, bio je iz bogate obitelji, ako je on ne donese onda nema igre”, priča Tonko Knezović.
lonko je mlađi od Vebera i Petra Rafaelija i mogla mu je promaknuti i izblijedjeli iz sjećanja lopta Rafaelijevih, a kada je i kako dobio loptu liko Tomić, nažalost, nisam mogao provjeriti. Poznati hercegovački odvjetnik i boem s Humca, preminuo je prije pola godine i odnio tajnu sa sobom. No, sjećanje ne vara Petra Rafaelija i Zvonku Vebera.”Sjećam se da smo loptu i druge oskudne rekvizite držali u podrumu našeg stana. Tu smo se često znali skupljati i onda zajedno išli na igralište. Igralište je uvijek bilo problem, jer nismo imali osiguran teren. Često smo igrali i na Humcu, gdje je bila jedna ledina. Nešto trajnije i bolje , rješenje bilo je kada smo našli i iznajmili teren na Babovcu. Vlasnik nam je dopuštao tu igranje uz određenu naknadu koju smo skupili između sebe. Znali smo šutati i naganjati loptu po nekoliko sati na dan”, govori o poteškoćama s igralištem, dr. Petar Rafaeli.
Osim na igralištu sudska bašta, iza zgrade u središtu grada gdje se i danas nalazi (općinski) Sud, nogomct se igrao na još nekoliko mjesta na području današnjeg grada. To su bile njive zasijane pšenicom, i kada bi se požela, strništa su postajala nogometna igrališta: na Frataruši (iza zgrade Općine), u ogradi Ilke Šoše (iza stare benzinske crpke u gradu), na Cerimuši (današnji Babovac), na Mejdanu (sada je tu Hepokov vinograd), na Kraljevića njivi (kod Tomića kuće na Humcu).
Zvonko Veber kaže da bi igrali po tri dana u tjednu, a ponekad i svaki dan dok bi nedjelja u cijelosti bila ispunjena nogometom. U početku su igrali samo mladići iz grada i s Humca, iz bolje stojećih, obrtničkih i činovničkih obitelji koji su se školovali u većim gradovima, a sela su se postupno, tek poslije počeli uključivati i pripadali su radničkom i seljačkom staležu. Pitao sam ga kako su roditelji gledali na to.”Kako koji. Nikola Rafaeli i Franjelo Mediraza su bili zadovoljni što su svojim sinovima mogli udovoljiti i priuštili da se igraju, našima koji smo sa sirane, bilo je krivo što dodemo kući kasno uvečer pa bi se ljutili; slabije bi i učili”, odgovara Zvonko Veber.
Nastavlja se…
U sljedećem dijelu: 1937. OSNOVAN JE Lj.OŠ.K.
Ekskluzivno: Povijest ljubuškog nogometa: „Prva nogometna lopta zamijenila krpenjak“
Povijest ljubuškog nogometa 2. dio: “Prva lopta došla u Ljubuški 1933.”
