U Rubrici  Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosmo članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o tome kada je prva nogometna lopta zamijenila krpenjak. U sljedećem nastavku za tjedan dana ćete saznat sve o dolasku prve lopte u Ljubuški.  

 

„Prva nogometna lopta zamijenila krpenjak“

 

Svako mjesto ima svoje nogometne početke. Makar je nogometna igra u mnogim sredinama počela krpenjakom (ili krpenjačom), kao prvi početak igranja nogometa obično se uzima trenutak kada se u tom mjestu pojavila prva nogometna lopta. Kada i kako je to bilo u Ljubuškom, predstaviti ćemo u sljedećih nekoliko nastavaka. Kao i u većini drugih mjesta, o tome nema službenih ili nekih drugih pisanih tragova i zabilješki na temelju kojih bi se točno moglo utvrditi kada se virus čarobne planetarne igre koja očarava i zadivljuje milijune ljudi, pojavio u ljubuškom kraju i zarazio ovdašnje ljude. No, unatoč tome, ipak postoji način da se utvrdi, opiše i osjeti to vrijeme, ljubuški nogometni korijeni, prvi nogoloptački koraci. Premda ih je vrijeme pregazilo i premda je većina umrla, na sreću, još je nekoliko živih sudionika u čijem su djetinjstvu i mladosti neizbrisivo urezane nogometne slike, za koje tada nisu znali da će biti povijesne, a oni sami, nesvjesni da je stvaraju, ući u nogometnu povijest svoga rodnog zavičaja. Tražeći te ljude u Ljubuškom, odmah su me uputili na Zvonku Vebera. Pronašao sam ga u njegovoj kući u ljubuškom predgradu u istočnom dijelu grada. Nakon što sam mu rekao zašto sam došao, nasmijao se, a oči su zasjale.

Pogled je na kratko odlutao, otišao negdje daleko.

“Davno je to bilo, tko će se toga sjetiti”, uzvratio je.

“Ali nećemo sada razgovarati, djede Zvonko, predlažem Vam da dođem za koji dan, a vi se do tada prisjećajte. Napišite na papir godine, osobe, mjesta, događaje, kada je došla prva lopta, gdje ste igrali i sve čega se budete sjetili”, predložio sam.

Prihvatio je.

Nikola Rafaeli i Franjeta Madiraza kupili prve lopte

Zvonko Veber je rođen 1921. u Ljubuškom u kući iznad Starog hotela gdje su mu roditelji biti podstanari. Po djedu je Čeh, a po baki, ocu i majci Hrvat što je i prevagnulo. Otac mu se pisao kao Hrvat, a tako su se svi, cijela obitelj, uvijek osjećali i službeno izjašnjavali. Po dekretu Franje Josipa, njegov djed došao je iz Češke da u Ljubuškom napravi duhansku otkupnu postaju i tu je zauvijek ostao. Oženio se i u Ljubuškom je pokopan. Zvonkina baka, djedova supruga, je iz obližnjeg sela Cerna, mama iz Ljubuškog, a supruga iz Uskoplja. Za nekoliko dana ponovno sam ga posjetio. Nakon pozdrava, odmah je potražio i dao mi list, “arak” papira.

“Eto tu ti je ono najvažnije što sam se mogao sjetiti. Pročitaj”, rekao je 81-godišnji djed Zvonko, glasom i kretnjom koje su odražavali točnost i preciznost. Pod naslovom koji sam dao, “Nogometna lopta zamijenila krpenjak”, rukom je napisao dvije stranice.

 

Na početku je doslovce pisalo: “U Ljubuškom se igrao kipenjak skoro pred svakom kućom, gdje su bili dječaci, kao i u školskom dvorištu. Kada su otišli na više škole ili gimnazije u drugo mjesto, kao u Mostar, Sarajevo, Zagreb i Ljubljanu, za vrijeme školskog raspusta, gimnazijalci su sa sobom donijeli nogometne lopte koje su zamijenile krpenjake. Ljubuški je kupnjom dobio spomenutu loptu od imućnijih roditelja. To su bili pokojni Nikola Rafaeli i Franjete Mediraza, svojim sinovima Federu i Perici Rafaeliju te Bruni Mediraziju. To je bila senzacija za Ljubuški. Odmah smo se mi dječaci počeli skupljati oko njih trojice.”

 

Nastavlja se…

 

 

 

---

---

---