U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosom članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o nogometnoj povijesti Ljubuškog. Danas čitamo o tome kako se klub zvao nogometni,a ne fudbalski.
6. dio: Povijest ljubuškog nogometa: Pucanje jedanaesterca u kolače
Nogometni,a ne fudbalski klub
Ljubušaci s ponosom ističu što se njihov klub zvao NK Sloga, a ne FK Sloga.
“Dok su neki osnivali fudbalske, mi smo i tada imali nogometni klub”, s puno zadovoljstva, ponosa i prkosa i s malo ironije i podbadanja govore Ljubušaci o svom klubu. Ubrzo po osnivanju, u ranim pedesetima, prvim godinama svoga postojanja, NK Sloga je zaigrala u ondašnjoj područnoj ligi. Tonko Knezović se sjeća klubova koji su dolazili na Babovac i kojima su išli u goste: dva mostarska kluba, Lokomotiva i Avijatičar, Prenj (sada Igman) iz Konjica, Iskra iz Stoca, klub iz Nevesinja, Borac i Mladost iz Čapljine, Turbina iz Jablanice, Dubrovnik, Neretva iz Metkovića i drugi.
“Klubovi iz Širokog Brijega, Tomislavgrada, Gacka, ne bi se dugo zadržavali u ligi. Posušje je jedne godine upalo i odmah ispalo. Političari su nas nagovarali da im dadnemo utakmicu da ostanu u ligi, ali bili su toliko slabi da im nismo mogli pomoći, sami sebi su davali golove. Sve se to igralo na ovom, danas pomoćnom igralištu na Babovcu”, govori Tonko Knezović.
Dok smo razgledali njegove stare fotografije iz obiteljske zbirke, Tonko se prisjećao imena svojih suigrača s kojima je igrao od sezone 1951./52. pa do 1957./58., kada je nogometu rekao zbogom.
Evo nekih imena: Tomo Milas, Vahid Delalić, Šućrija Alendar, Pero Skoko, Ibrišim Alendar, Mile Živković, Rade Kovač, Salem Konjhodžić, Ćamil Duvnjak, Čupo Trpimir Kovač, Macan iz Trebižata, Omer Košarić, Mile Primorac, Ivica Boto. Slobo Mahić, Ivo Jelavić, Hilmija Konjhodžić, Ljubo Milas, Feko Dizdarević, Ibrišim Hrnjičević i drugi.
Hasan Momić Širle prvi trener
“Dok sam ja igrao, u klubu nije bilo trenera. To sam na neki način bio ja. S predsjednikom Romanom Majerom, on nam je najduže bio predsjednik, dogovarao sam se oko sastava, igre, treninga. Tek 1957. došao je Hasan Momić Širle, koji je bio prvi trener u našem klubu. Za sve vrijeme moga igranja nije bilo nikakvih nagrada. Samo su mi dali 20.000 dinara kada sam pošao u Zagreb na operaciju koljena”, završio je svoju nogometnu ispovijest Tonko Knezović.
U svojoj povijesti, NK Sloga, sada HNK Ljubuški, imao je više predsjednika. Neki su bili duže, neki kraće, i sa svakim od njih mogla bi se napraviti zanimljiva nogometna priča.
Ilija Šimunović, diplomirani šumarski inženjer, rođen 1938., počeo je kao dijete, junior u NK Slogi i igrao od 1973., do svoje 35. godine. Po prestanku igračke karijere, odmah se je uključio u upravu i sve do rata, 1992., bio na različitim dužnostima, medu kojima dugo kao predsjednik kluba, a kao sportski djelatnik bio je aktivan i u Nogometnom savezu Hercegovine te jedno vrijeme i u nogometnim strukturama BiH. U tom razdoblju mnogo se toga dogodilo i promijenilo, tako da je ljubuški nogomet jedno desetljeće stagnirao, da bi potoni u različitim vidovima uznapredovao i stao na čvrste noge.
Klub prestao s radom 1957.
“Zbog, kako se tada tumačilo i obrazlagalo, viših društvenih interesa, klub je 1957. ukinut, ugašen.
Razlog je što je Slogino igralište na Babovcu pretvoreno u skladište poduzeća Soko iz Mostara, koje je u sklopu Autotransporta (uz samo igralište) otvorilo svoj proizvodni pogon.
Nogometnog kluba Sloga nije bilo punih deset godine, sve do 1967., kada se ponovno obnavlja i aktivira.
Napravljene su dvije improvizirane svlačionice, postavljena dva pričuvna poljska tuša, te malo prostora za suce i delegate. U tim uvjetima Sloga je igrala sve do početka osamdesetih godina”, prisjeća se Ilija Šimunović.
