U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog donosom članak o povijesti ljubuškog nogometa. Članak je 2002. godine napisao Goran Skoko, a govori o nogometnoj povijesti Ljubuškog. Danas čitamo o tome kako se pucalo jedanaesterce u kolače.
Pucanje jedanaesterca u kolače
S opremom je dugo bilo poteškoća, sve dok nisu počela službena natjecanja. Budući da je nije bilo dovoljno, igrači su se zbog toga često znali posvađati. ‘To je moja majica, to su moje kopačke!” Problem se želio riješiti, a budući da nije bilo novca, pokušalo se nekako vlastitim snagama i mogućnostima doći do bolje opreme. Igrač Haso Konjhodžić bio je po zanimanju obućar i radio je u obućarskoj radionici u kojoj je bilo zaposleno desetak obućara. Odlučio je napraviti svojim suigračima i sebi kopačke.
“Napravio nam je kopačke. Kopirao je prave, ali nam je ostavio široke ‘špiceve’, kaže da bolje pogodimo. Bilo je smiješno, no igrali smo u njima, bile su dobre”, srdačno se smije Tonko Knezović i nastavlja: “Kad sam bio vojnik, u Sarajevu, igrao sam na turniru u Kiseljaku kao pojačanje za Radnik iz Hadžića. Kao desni branič čuvao sam lijevo krilo, taj je bio opak, morao sam se malo poslužiti silom.
Ali, vidim ja, pokrajnji sudac mi gleda kroz prste, stalno maše u moju korist. U jednom trenutku dođe do mene i kaže: ‘Ja sam Haso.’ To je onaj što nanije pravio one kopačke.”
Kao i sada, tako su se i u ono vrijeme igrači zabavljali na svoj način i davali sebi oduška. Jedna od zabava i užitaka bilo je pucanje jedanaesteraca u kolače.
“Nakon igranja lopte, po pet igrača pucali bi jedanaesterce, a oni koji izgube, plaćali bi kolače. Ja sam jednako branio i za jedne i za druge, vratar nije sudjelovao u plaćanju. Kolači su bili u Radničkom domu, gdje je danas Raiffeisen banka, dopremali bi se autobusom iz Mostara. Kad bismo pucali jedanaesterce, rezervirali bismo tepsiju kolača koja bi stizala iz Mostara. Nye se prodavalo drugima, samo nama. Prodavali su ih Nezir i Nezirovica, to su Nezir Gujić i njegova žena Zenita, koji su držali kavanu”, priča Tonko Knezović, a osmjeh mu ne silazi s usana.
Kamenovanje u Stocu
Prije početka službenog natjecanja odigravale su se neslužbene, prijateljske utakmice. Bilo je i nesporazuma i sukoba.
‘”Otišli smo igrali u Stolac i pobijedili. Kad su gledatelji vidjeli da ćemo pobijedili otišli su i u košare nakupili kamenja. Popeli su se na murve i kad smo naišli teretnim kamionom bacali bi kamenje po nama. Drago Devčić je onako išao s nama, bilo mu je dosadno u Ljubuškom, nije igrao, bio je stariji. Udario ga je netko u glavu i kad je rupcem brisao krv govorio je: ‘Ja u Stolac, dobili jedan kolac, ja iz Stoca, dobih dva-tri koca.’ Smijali smo se”, pripovijeda Zvonko Veber.
Sloga zamijenila Udarnika 1952.
No, Udarnik je bio kratkog vijeka. Zbog organizacijskih i novčanih poteškoća, nije mogao opstali i utrnuo se. Ali, ubrzo se osniva novi klub. To je NK Sloga. Njegovim osnivanjem udareni su čvrsti temelji ljubuškog nogometa. Pod tim imenom klub je djelovao četrdesetak godina, sve do posljednjeg rata, kada je promijenio ime u HNK Ljubuški, kako se danas zove. Kada se točno ugasio Udarnik i osnovala Sloga, ne zna se precizno, i pisanih dokaza. U nekim novinskim natpisima se spominje da je to bilo 1952. i ta se godina u klubu službeno uzima kao godina nastanka NK Sloga.
“Sloga je bila već 1951. Prvi predsjednik bio je Božo Markić, još je živ, živi u Radišićima, stariji je čovjek pa ne znam koliko se još svega može sjećati.
Kad sam 1950. došao iz vojske, počela je Liga. Igrali smo po skupinama, kao kup. Kad se igra na ispadanje. To je trajalo godinu-dvije, a onda je počela prava liga pod vodstvom nogometnog saveza”, sjećanje je Tonke Knezovića o nastanku NK Sloge.