U Wales sam krenuo s neskromnim ciljem da popravim plasman iz 2015. godine koji je bio 2. mjesto. Imam već drugo i treće mjesto sa utrka iz Ironman serije i htio sam, a i dalje želim, upotpuniti kolekciju.
Osvanuo je prohladan, ali suh dan, a vjetar se već ujutro počeo polako podizati. Što se vremenskih uvjeta tiče, ispostavilo se da je to bio najljepši dio dana. Staza u Tenby-u je poznata po svojoj težini, a i za plivanje kažu da je brdovito. Ovaj put je začudo, ocean bio neobično miran.
Startao sam dosta dobro. Barem za moje pojmove. U prvih 200m sam bio u prvoj grupi, a onda sam počeo kliziti s nogu natjecatelja ispred mene. Kad se zaostatak povećao na 10 metara više nije bilo povratka. Ostatak plivanja sam bio sam i nisam bio oduševljen sa skoro 6 minuta zaostatka već nakon izlaska iz vode. Srećom i biciklistička i trkačka staza su dosta teške i da se nadoknaditi puno vremena.
Već krajem plivanje je počela kiša, koja nas je pratila sve do kraja biciklističkog segmenta. Vjetar se podigao i na dijelovima sam mislio da će me baciti s bicikla. Nakon otprilike sat vremena došao sam do dijela staze gdje smo se mimoilazili. Do tada se nisam osjećao pretjerano dobro i znao sam da sigurno nisam smanjio zaostatak. Ali opet, nisam očekivao ni da je taj zaostatak već mogao narasti na 13 minuta za vodećim Wurfom.
Od tog trenutka sam se borio s mišlju o odustajanju. Cesta je bila mokra, skliska, na dijelovima uska i nepregledna. Očito mi nije išlo i vrtilo mi se kroz glavu da li se isplati voziti dalje i riskirati pad i eventualnu ozljedu. Vrhunac negativnih misli dogodio se na jednom oštrom zavoju na dnu nizbrdice. Bilo je tu 5-6 sudaca koji su se uzmahali. Nije mi bilo jasno zašto. Na tren mi je kroz glavu prošla misao da je možda ostatak utrke otkazan. Ispostavilo se da se na tom mjestu izlilo ulje i već ih je nekoliko prije mene palo, pa su tražili da siđem s bicikla i prođem taj dio gurajući bicikl. Kad sam već sišao s bicikla malo je falilo da sjednem uz kraj ceste, ali sabrao sam se i nastavio dalje. Svakako ne bi bio neki gušt sjediti u blatu na kiši i vjetru.
Postalo mi je jasno da se danas neću boriti za pobjedu, ali sam odlučio da ću završiti pod svaku cijenu i pokušati barem ući u prvih 6 koji dijele dio nagradnog fonda. Vožnja se dodatno zakomplicirala u zadnjih 80 kilometara jer sam počeo prestizati age-groupere koji su zaostajali za krug. Na uskoj, nepreglednoj i skliskoj stazi to nije bilo jednostavno i tu sam sigurno izgubio dosta vremena. Generalno se moglo dosta vremena dobiti ako si znao stazu. Problem je što ima jako puno skretanja i vožnje po neoznačenim cestama pa je stazu jako teško naći u slučaju da je hoćeš proći u autu prije utrke.
Uvjeti i profil staze su išli na ruku Wurfu, bivšem biciklistu koji je do prije 2 godine vozio u pro touru, a sad je čini se pred potpisom ugovora za Sky. Drugoplasiranom Gravesu je nabio 12 minuta, a ja sam na trčanje krenuo na 11. mjestu uz ogromnih 30 minuta zaostatka. Koliko god sam se na biciklu borio s negativnim mislima, tako su mi se od početka trčanja vratile pozitivne misli. Čak sam razmišljao da ako napravim čudo i istrčim 2:40h, možda mogu i do pobjede. Trkačka staza ima 500m uspona i mislim da nitko na ovoj stazi ne može istrčati takvo vrijeme, ali o tome tada nisam razmišljao nego sam nagazio od starta. Svakako nisam imao što za izgubiti.
Osjećao sam se odlično, tempo je bio vrhunski i ubrzo sam počeo popravljati plasman što me dodatno motiviralo. Prvu polovicu sam prošao za 1:20h. Probio sam se već do 4 mjesta i što je najbolje taj tempo mi uopće nije djelovao neodrživ. Do tad sam uvijek imao “zeca” ispred sebe. Čim bi prestigao jednoga, idući mi je već bio u vidokrugu. Tada sam prvi put ostao bez zeca jer su prva trojica imala nešto veću prednost. I Graves i Wurf su skloni “pucanju” na trčanju pa sam još od početka trčanja računao da ću bar jednog od njih prestići. Da mi je tada netko ponudio okladu, bez velike dvojbe bi se kladio da ću završiti na postolju.
Držao sam taj tempo do 25. kilometra, a onda sam se morao vratiti u realnost. Intenzitet je bio isti, a prolazi su odjednom postali 15-20 sekundi po kilometru sporiji. Nisam odustajao jer sam se nadao da će netko od vodeće trojke prohodati, ali nažalost to se ovaj put nije dogodilo. Istrčao sam 2:51h što je obzirom na konfiguraciju staze odlično vrijeme. Samo je još jedan natjecatelj trčao ispod 3h (i to 2:59h), što dovoljno govori o težini staze. Pretpostavka da sa 2:40h mogu do pobjede se pokazala točna, ali i pretpostavka da to na ovoj stazi ne mogu istrčati. Pokušao sam :).
Ispostavilo se da sam ipak upotpunio kolekciju. S Ironman utrka sam imao 2, 3 i 5. mjesto, a sad sam dodao 4. Iduća utrka je za nešto više od tjedan dana u Italiji. Rado bi rekao da se nadam da ću tamo dodatno upotpuniti kolekciju (ne sa 6. mjestom), ali vidjet ćemo koliko ću se uspjeti oporaviti do tada.
