Damir Marjanović, ravnatelj Instituta za antropologiju, govori o važnosti obnove zgrade u kojoj djeluju te o znanstvenim i istraživačkim izazovima
Damir Marjanović odrastao je i školovao se u Sarajevu, surađivao s brojnim institucijama i sveučilištima u regiji, a od 2023. godine ravnatelj je Instituta za antropologiju u Zagrebu
Nedavno je u Zagrebu, nakon obnove od potresa, otvoren Institut za antropologiju. Riječ je o instituciji od iznimne važnosti za hrvatsku znanost iz koje je, može se slobodno reći, nedavno potekla i jedna Nobelova nagrada, a to je ona koju je zavrijedio švedski znanstvenik Svante Paabo za rad na evolucijskoj genetici što je, naravno, uključivalo i istraživanje neandertalca čijih izuzetno vrijednih nalazišta imamo u Hrvatskoj. Od 2023. godine ravnatelj Instituta za antropologiju je Damir Marjanović, znanstvenik iznimno bogate biografije. Po struci biolog, bavi se važnim područjima poput forenzične genetike, u kojima je ostvario zapažene rezultate, osobito u suradnji s Draganom Primorcem, bivšim ministrom znanosti i također istaknutim stručnjakom u tom području. S Marjanovićem smo razgovarali nakon otvaranja Instituta.
Možete li nam ukratko predstaviti svoju karijeru? Koliko vidimo, ona se razvijala od Sarajeva, preko Splita, Beograda i Prištine, pa sve do Zagreba i rada u ovdašnjim vrhunskim znanstvenim institucijama.
Bojim se da ćete biti razočarani jer moja karijera sliči karijeri svakog drugog znanstvenika s ovih prostora. Rođen sam u Sarajevu, gdje sam završio svoje cjelokupno obrazovanje. Dakle diplomirao sam, magistrirao i doktorirao na Univerzitetu u Sarajevu. Dugo sam radio u Institutu za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, vodećoj BiH znanstvenoj instituciji iz oblasti primjenjene genetike. Tijekom tih petnaestak godina sudjelovao sam u uspostavi procesa identifikacije žrtava rata u BiH te sam zajedno s kolegama s Instituta obrađivao i procesirao tisuće skeletnih ostataka žrtava rata u BiH, u okviru aktivnosti koje je provodila Internacionalna komisija za nestale osobe u BiH. Na tom institutu osnovao sam i Laboratorij za forenzičku genetiku i prošao sva napredovanja od asistenta do znanstvenog savjetnika, te realizirao na stotine DNK vještačenja za potrebe pravosudnih institucija iz cijele BiH. Usporedo s tim sam na Univerzitetu u Sarajevu prevalio put od docenta pa sve do redovnog profesora na Farmaceutskom i Prirodno-matematičkom fakultetu. Nakon toga sam preuzeo funkciju profesora, a naposljetku i rektora Internacionalnog Burch Univerziteta, jednog od vodećih privatnih sveučilišta u regiji, akreditiranog po europskim standardima na kojem se nastava odvija na engleskom jeziku. No, uz to, posljednjih dvadesetak godina moj angažman bio je u velikoj mjeri regionalan. Djelomično sam radio u BiH i Hrvatskoj, a u okviru različitih projekata i u drugim zemljama regije. Tako me je Europska unija, preko svojih agencija, angažirala u Srbiji na uspostavi nacionalnog DNK laboratorija te na edukaciji DNK eksperata iz područja forenzične genetike. Nekoliko godina poslije, prvo me je OSCE, a potom ponovno i Europska unija, putem sličnih projekata angažirala za isti tip posla i na Kosovu.
Za Hrvatsku me, uz obiteljske veze i činjenicu da mi je otac rođen u okolici Petrinje, veže dugogodišnja suradnja s više institucija, a ponajprije s Institutom za antropologiju na kojem sam prvi put angažiran za vrijeme uvaženog akademika Rudana, a nekoliko godina poslije i od tadašnjeg ravnatelja, kolege profesora Saše Missonija. Ti angažmani, iako su uglavnom bili djelomičnoga i nepunog karaktera, uvijek su davali dobre rezultate, na zadovoljstvo obje strane. Posljednjih nekoliko godina svoj sam znanstveni rad u potpunosti vezao za Zagreb, gdje danas imam čast i zadovoljstvo u punom kapacitetu obnašati dužnost ravnatelja Instituta za antropologiju te biti dio iznimnog znanstvenog tima.
Nazočili smo otvaranju obnovljene zgrade Instituta za antropologiju. Kako se Institut našao u tim prostorima i kako ste zadovoljni obnovom, ima li u zgradi novih stvari, opreme, još prostora?
Institut za antropologiju trenutno je smješten u srcu Zagreba, u poznatoj zgradi vili Vilima Lovrenčića koja je sagrađena još 1879. godine. Inače je osnovan 1992., a najveće zasluge za to pripadaju njegovu osnivaču i idejnom tvorcu, akademiku Pavlu Rudanu, koji se ujedno uspio i izboriti da od 2008. godine Institut postane vlasnik ovih prostora. U tom procesu veliku potporu je dao i tadašnji ministar, uvaženi profesor Dragan Primorac, koji je zajedno s akademikom Rudanom i profesorom Stipanom Jankovićem (tadašnjim predsjednikom Upravnog vijeća), uložio ogromne napore da Institut pronađe svoj dom u ovoj zanimljivoj zgradi. U godinama koje su uslijedile, a posebno od 2018., kada je Institut vodio kolega profesor Saša Missoni, dugogodišnji izuzetno uspješni ravnatelj, započele su ozbiljnije rekonstrukcije u smislu izgradnje modernih laboratorija. Tada smo infrastrukturnim projektom, koji sam pripremao i vodio zajedno s kolegama s Instituta, uz potporu fondova EU uspjeli izgraditi moderan laboratorij na posljednjem katu. Nažalost, najprije pandemija bolesti COVID-19, a potom i potres, znatno su utjecali na naše planove, ali i na samu infrastrukturu. Zgrada je ostala upotrebljiva, no bilo je nužno pristupiti njezinu konstrukcijskom ojačanju. U suradnji sa susjedima s kojima dijelimo zgradu, i s kojima imamo vrlo dobre odnose, prijavili smo se za sufinanciranje obnove te smo za cijeli objekt – u kojem Institut zauzima oko 50 posto prostora – od Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine osigurali oko 900.000 eura. Ostatak novca smo kao suvlasnici zgrade osigurali kreditnim zaduženjem. Sljedeći je korak obnova pročelja i ravnog krova za koju smo, zajedno s ostalim suvlasnicima zgrade, od Grada Zagreba dobili sufinanciranje u iznosu većem od milijun eura pa se nadamo se da će obnova pročelja ove povijesno značajne zgrade početi u narednim tjednima. Dakle od 2018. pa do sada stvorili smo moderne laboratorije te ovim posljednjim aktivnostima znatno unaprijedili uvjete rada za naš mali, ali izuzetno sposoban znanstveni tim.
Na čelu Instituta ste već tri godine. Što ste uspjeli promijeniti u dosadašnjem mandatu i koje biste rezultate ili iskorake posebno istaknuli?
Nastavili smo uspješne procese koje je uspostavio Akademik Rudan, a nastavio i kolega Missoni, te smo dodali i novi zamah u procesu modernizacije administrativnih procesa, poput potpune digitalizacije poslovanja ili stjecanja akreditacije ISO 9001. Što se tiče znanstvene aktivnosti, uspjeli smo osigurati znatna sredstva iz EU i nacionalnih fondova. U okviru tih projekata realizirali smo velik broj znanstvenih publikacija, pokrenuli zahtjevnije ekspertize iz našeg znanstvenog i stručnog djelokruga te intenzivirali sudjelovanje u organizaciji znanstvenih skupova. Također smo ponovno pokrenuli izdavačku djelatnost Instituta i dodatno osnažili naš znanstveni časopis Journal of Bioanthropology, uz niz drugih aktivnosti.
Napravili smo novu strukturu i ustanovili znanstvene odsjeke koje predvode mladi znanstvenici poput dr. sc. Luke Bočkora, dr. sc. Matee Zajc Petranović, a tu su i dva potpuno nova odsjeka koja vode kolegica dr. sc. Morana Jarec i kolega dr. sc. Miran Čoklo bez kojih ne bi bilo ni ovolikog broja dobivenih projekata, a ni dosegnutih ISO standarda. U svim tim aktivnostima sudjelovao je cijeli tim i sve ovo o čemu govorim ne može se pripisati jednoj osobi nego isključivo timu. Morate znati da ovaj institutski tim djeluje složno, bez obzira na to radi li se o pripremi i provedbi projekata poput Obzora ili o svakodnevnim, praktičnim poslovima poput raščišćavanja i uređenja prostora nakon rekonstrukcije. Ako me pitate što smatram najvećim uspjehom u protekle tri godine – uz rad ravnateljstva i pomoćnica ravnatelja, kolegica dr. sc. Natalije Novokmet i dr. sc. Jelene Šarac, kao i uz veliku potporu naših administrativnih suradnika Krešimira Budića, Zvonimira Čuvala, Lucije Dodigović i Branke Matovine – upravo bih taj timski duh i zajednički rad istaknuo kao najvažnije postignuće.
U vašoj se karijeri posebno ističe rad u području forenzike, a dodatno nas je zaintrigirala i knjiga koju ste predstavili prošle godine. Smatrate li da se toj, za naše društvo nažalost vrlo važnoj znanstvenoj grani, i dalje posvećuje dovoljno resursa i pozornosti?
Već gotovo četvrt stoljeća radim u području forenzike, bilo da je riječ o identifikaciji žrtava rata u regiji, analizi forenzičnih tragova s mjesta zločina, ponajprije u BiH, ili pak o testiranjima očinstva. Nažalost, Hrvatska i BiH imale su potrebu za našim znanjem i angažmanom, a mi smo nastojali tu zadaću obaviti najbolje što smo mogli. Ono na što možemo biti osobito ponosni jest činjenica da smo, barem koliko je meni poznato, profesor Dragan Primorac i ja predvodili tim koji je među prvima proveo identifikaciju civilnih žrtava zločina s kraja Drugog svjetskog rata. Taj je proces najprije započeo u Sloveniji, na poziv tamošnjih vodećih stručnjaka, među kojima je bila i profesorica Katja Drobnič, a potom i u BiH. U Ljubuškom smo, na poziv lokalne zajednice i uz njihovu snažnu potporu, u jednoj masovnoj grobnici uspjeli identificirati više od 70 % žrtava ubijenih prije gotovo 80 godina. To je iznimno važan podatak, osobito u kontekstu najava da Vlada Republike Hrvatske planira ekshumacije žrtava s kraja Drugog svjetskog rata i njihov dostojanstven pokop. Kao znanstvenici pokazali smo da je proces identifikacije takvih žrtava, iako složen, i dalje moguć. Uvjereni smo da zajedničkim djelovanjem stručnjaka iz različitih institucija, uključujući Institut za antropologiju, možemo pridonijeti naporima da, i nakon osam desetljeća, barem dijelu tih ljudi bude vraćen identitet te da konačno pronađu smiraj dostojan čovjeka.
Također, kada je riječ o području djelovanja Instituta, u Hrvatskoj postoji niz arheoloških lokaliteta na kojima se, čini se, još uvijek radi nedovoljno, poput Vučedola. Kakvi su napori da se to promijeni i postoji li dovoljno sluha u nadležnim ministarstvima da se to promijeni i od takvih lokacija učini nešto svjetski prepoznatljivo, s obzirom na njihov neupitan potencijal?
Institut ima izuzetno jak arheo-antropološki tim predvođen dvojicom vrsnih stručnjaka, profesorima Marijem Novakom i Ivorom Jankovićem, uz potporu mlađih kolegica i kolega koji kontinuirano produciraju vrhunske znanstvene radove. Već su sudjelovali na brojnim arheološkim lokalitetima, a njihova su istraživanja pridonijela rasvjetljavanju niza povijesnih epizoda koje su oblikovale današnju hrvatsku populaciju – od analize skeletnih ostataka neandertalaca, preko neolitičkih grobnica, do iznimno zanimljivih srednjovjekovnih nalaza. Najnoviji izazovi u koje smo se upustili odnose se na arheogenetička istraživanja prapovijesnih populacija, pri čemu smo već objavili niz zanimljivih rezultata. Posebno bih istaknuo i znanstvenu potporu koju je Institut pružio kolegama iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u pripremi iznimne izložbe krajem prošle godine, na kojoj je predstavljena poznata “Lubanja C” iz Krapine – artefakt koji je bio temelj brojnih ključnih istraživanja neandertalaca i nezaobilazan u proučavanju evolucije čovjeka.
Ono što se danas jasno uočava jest položaj znanosti, pri čemu biologija, antropologija i druge prirodnedisciplinenepobuđuju dovoljno interesa među mladima. Što je potrebno učiniti kako bi se to promijenilo, čini se da dosadašnji pokušaji popularizacije nisu dali željene rezultate?
Znanost mora očuvati svoju neovisnost i objektivnost, ali mora se približiti i prilagoditi mlađim generacijama. Antropologija je uvijek zanimljiva i intrigantna, jer proučavanje samoga sebe kao dijela ekosustava ovog planeta jako je zahtijevno i izazovno. Mladi ljudi i dalje su jako zainteresirani za svoju povijest, ali jednako ih zanima i što mogu očekivati od čovjeka kao vrste, kakva je budućnost jako ranjivog Homo sapiensa. Mi smo tu da tu njihovu želju dodatno podgrijemo i usmjerimo, ali ne i da je zarobimo u postojećim znanstvenim paradigmama. Kao znanstvenici i sveučilišni profesori, trebamo pomoći mladima da razviju znanstveni pristup, razlikuju znanstveno od neznanstvenog, ali bez gušenja njihove znatiželje i kreativnosti. Činjenica da u našem Institutu gotovo trećinu znanstvenika čine mladi asistenti i viši asistenti dovoljno govori o potencijalu i otvorenosti prema novim ljudima i idejama. Upravo uključivanje mladih, ne samo kao radne snage nego i kao izvora novih perspektiva, dobar je recept za budućnost.
Bavili ste se i politikom za života u Bosni i Hercegovini. Gledajući današnja zbivanja, kako biste komentiralitamošnjakretanja, je li se obistinilo barem nešto od onoga za što ste se zalagali svojim političkim stavovima?
Da, bavio sam se politikom, ali čini se ne baš pretjerano uspješno, stoga sam to poglavlje u potpunosti zaključio i zatvorio. Bilo je uspona i padova, uspjeha i neuspjeha. BiH ima izuzetan potencijal i briljantne mlade ljude. Više puta sam podcrtao da bi bilo izvrsno kada bi političari naših zemalja, posebno BiH i Hrvatske, mogli surađivati kao što to znanstvenici već rade godinama u sklopu mnogih projekata – uspjeh bi bio zagarantiran. Naglašavao sam da je kvalitetan obrazovni sustav stup svakoga modernog društva te da je postizanje najboljih rezultata u tome ono u čemu jedni drugima trebamo biti potpora.
Ima li Institut dovoljnu potporu države? Njegov rad doista je važan s više gledišta, prepoznaje li se to?
Svaki znanstvenik u svakoj sferi nakon svakog rezultata reći će da uvijek postoji prostor za napredak. Ipak, moram istaknuti da je model tzv. programskog financiranja, koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih uvelo prije nešto više od dvije godine, našem Institutu dao snažan poticaj. Taj je model omogućio stabilno financiranje tzv. “hladnog pogona”, a tim smo sredstvima, uz konstrukcijsku obnovu, djelomično obnovili i laboratorijske te uredske kapacitete. Paralelno smo zapošljavali mlade stručnjake te dobili dodatne poticaje za znanstveni rad, koje smo dalje usmjerili u nova ulaganja. U protekle četiri godine, kroz programsko financiranje, Ministarstvo nam je stavilo na raspolaganje više od pola milijuna eura za znanstvene aktivnosti, koje smo djelomično iskoristili i za pripremu novih EU i nacionalnih projekata. Tako smo, uz velik broj znanstvenih publikacija, uspjeli osigurati i višemilijunska sredstva iz različitih znanstvenih fondova. Posebno bih istaknuo mladog kolegu dr. sc. Marija Lovrića, ali i ostale suradnike koji nas gotovo svakog mjeseca iznenade novim projektnim prijavama. Stoga, nastavak programskog financiranja i povećano ulaganje u znanstvene institucije predstavljaju čvrst temelj za daljnji razvoj znanosti u Hrvatskoj.
Ovo je i posljednja godina vašeg mandata na mjestu ravnatelja Instituta. Namjeravate li se kandidirati opet i koje biste si ciljeve postavili u zadnjoj godini i u mogućem sljedećem mandatu?
Vjerovali ili ne, uopće ne razmišljam u tom pravcu. Fokus je na novim obvezama, a i novi mandat uopće mi nije prioritet, dapače! Iskreno, mislim da na našem Institutu ima veliki broj kolegica i kolega koji bi podjednako uspješno, ili čak uspješnije, kormilarili našim Institutom i sada i u budućnosti. Kao menadžment, naš četverogodišnji program već smo gotovo u cijelosti realizirali u ove nepune tri godine, pa nam preostaje da mandat privedemo kraju i podnesemo izvješće Znanstvenom vijeću, odnosno našim kolegicama i kolegama. Pred nama je koorganizacija važnog znanstvenog skupa ove godine, ISABS, kao i završetak zajedničke institutske publikacije, svojevrsne enciklopedije antropologije, koju vode naše dvije najiskusnije znanstvene savjetnice, prof. dr. sc. Tatjana Škarić Jurić i prof. dr. sc. Marijana Peričić Salihović, uz doprinos kolegice dr. sc. Lovorke Barać Lauc, u okviru izdavačke djelatnosti Instituta. Uz to nas očekuje i reakreditacijski postupak pred Agencijom za znanost i visoko obrazovanje, kao i redovito godišnje održavanje i servisiranje laboratorijske infrastrukture. Paralelno, fokus je sada na aktivnostima vezanima za rekonstrukciju pročelja zgrade, za koju je Institut već odradio sve pripremne radnje. Bit će vremena i za razmišljanje o novom mandatu, ako za tim bude potrebe, nakon što sve ove procese uspješno privedemo kraju.
