Dok se posljednjih godina diljem Hercegovine sve češće svjedoči uzurpaciji javnih površina i cestovnog pojasa, iz Izbična kod Širokog Brijega stiže priča koja vraća vjeru u ljude i pokazuje kako izgleda istinska briga za zajednicu.
Na jednoj su strani pojedinci koji u gradovima bez dozvole zauzimaju nogostupe ugostiteljskim terasama i raznim rekvizitima, dok drugi u ruralnim sredinama grade zidove, bazene i druge objekte unutar cestovnog pojasa, ugrožavajući sigurnost svih sudionika u prometu. Na brojnim dionicama vozači svakodnevno upozoravaju na opasnosti, među kojima je i cesta Veljaci – Šipovača, gdje čitatelji Šipovača portala već dulje vrijeme upozoravaju na bespravne zahvate koji smanjuju preglednost i ugrožavaju promet.
No, iz Izbična stiže sasvim drugačija priča.
Glavni junak je Bonaventura “Bono” Pavković, čovjek koji je ove godine navršio više od stotinu godina života, a umjesto da mirno provodi dane u mirovini, svakoga jutra uzima kamen u ruke i vlastitim radom proširuje opasnu cestovnu okuku.
“Da ne bi bilo nesreće”
Ekipa PRO televizije zatekla ga je na dionici prema Sutini i Rakitnu kako ručno premješta stari suhozid.
“Ja umičem zid i proširujem cestu. Ovdje je okuka i pousko pa da bude šire i upravnije, da ne bi bio kakav udes. Ovdje puno auta ide prema Blidinju i Rakitnu”, kaže Bono.
Radove je započeo prije dva mjeseca, a zbog ljetnih vrućina radi samo ujutro.
“Počnem oko šest sati i radim do jedanaest. Poslije se ne može od vrućine.”
Snaga koja ga nije napustila
Iako ima više od stotinu godina, Bono se i danas prisjeća svoje nevjerojatne fizičke snage iz mladosti. Priča kako je tijekom gradnje ceste još pedesetih godina prošlog stoljeća podigao betonski element težak čak 250 kilograma, što nitko od ostalih radnika nije uspio.
“Danas bi to rekli mrtvo dizanje”, našalio se novinar tijekom razgovora.
Radio u Švicarskoj, ali se uvijek vraćao kući
Nakon godina provedenih na poljoprivredi i prijevozu duhana, Bono je dvanaest godina radio u Švicarskoj na građevini, gdje je stekao mirovinu.
Ističe kako nikada nije kasnio na posao ni jednu minutu te da je upravo radna disciplina bila razlog zbog kojeg su ga poslodavci posebno cijenili.
U rodno Izbično vratio se 1991. godine, gdje i danas živi.
Vozački položio sa 72 godine
Jedna od zanimljivosti iz njegova života jest da je vozački ispit položio tek sa 72 godine.
Instruktor mu je tada rekao kako drugi u tim godinama ostavljaju volan, a on ga tek uzima u ruke. Bono je ispit uspješno položio iz prvog pokušaja, a automobil i danas vozi kada zatreba.
Tajna dugovječnosti
Na pitanje što savjetuje mlađima koji žele doživjeti duboku starost, Bono odgovara jednostavno:
“Treba biti pošten i dobar. Ne piti puno. Ne pretjerivati. Slušao sam roditelje i radio.”
Dodaje kako današnje generacije često previše vremena provode po kafićima i premalo rade, dok je upravo rad, red i odgovornost ono što čovjeka održava.
Život obilježen teškim vremenima
Bonaventura Pavković rođen je 14. veljače 1926. godine u Izbičnu kod Širokog Brijega kao prvo dijete Ivana i Mare Pavković. Odrastao je uz dva brata i četiri sestre.
Proživio je križni put nakon Drugoga svjetskog rata, a iz tog se stradanja vratio toliko iscrpljen da ga ni rođena majka nije prepoznala.
Kasnije je oženio Milicu Hrkać, s kojom je osnovao obitelj. Danas je ponosni otac troje djece, djed šestero unučadi i pradjed dvanaestero praunučadi.
Njegovo ime Bonaventura dolazi od latinskog izraza bona ventura, što znači “dobra sreća” ili “sretna sudbina”. No, njegova životna priča pokazuje da dug život nije rezultat samo sreće, nego prije svega rada, poštenja i spremnosti da se nešto učini za druge.
Dok mnogi danas javni prostor doživljavaju kao priliku za osobni interes, Bono Pavković vlastitim rukama pomiče suhozid kako bi nepoznatim ljudima omogućio sigurniji prolazak. Njegov primjer pokazuje da se zajednica ne gradi riječima, nego djelima.
