O operaciji Oluja zna se mnogo. Tijekom proteklih četvrt stoljeća analizirana je iz brojnih kutova gledišta, iz perspektiva povjesničara, političara, geopolitičara, raščlanjivana je i tumačena pred polaznicima visokih vojnih škola i akademija. Iz tih perspektiva čini se kao da je o Oluji rečeno gotovo sve.
No, u jednom dijelu o Oluji se ne zna dovoljno. Svaki od 200 000 branitelja, sudionika Oluje ima zasebnu, osobnu i jedinstvenu priču, a ona opet pripada cjelini i neizmjerno je vrijedna. O tom dijelu Oluje nikad nećemo znati sve. Što je nekom tko je 1995. bio dvadesetogodišnji mladić značila Oluja?, čega se danas prvo sjeti kad spomenemo Oluju?, o čemu su govorili, ili šutjeli, u besanoj noći, čekajući na položajima svitanje 5. kolovoza 1995. i zapovijed da se krene?
U potrazi za takvim, neispričanim pričama Hrvatski je vojnik potražio sugovornike – branitelje, sudionike Oluje koji su još uvijek u sastavu Oružanih snaga i djelatne su vojne osobe. Branitelji i ratnici, ljudi uspješne i dugovječne vojne karijere podijelili su s nama svoje priče. U dugih 25 godina sjećanja blijede, imena nekih zaseoka, cesta ili jasan redoslijed davnih događaja u vremenu se gube, ali i ondje gdje pofali sigurnosti faktografskog pamćenja i dalje, i danas, i četvrt stoljeća poslije stoji moćna, živa, do ježenja i knedle u grlu prožimajuća emocija. Premda im se tog vremena nerijetko teško prisjećati, svi se slažu – ”da, o tome treba govoriti, treba se sjetiti, tko će ako nećemo mi? Ne smije se zaboraviti“, a sve njihove priče završavaju istom mišlju: ”Ponosan sam što sam u Oluji sudjelovao.”
Stožerni narednik Frano Bubalo dočasnik je za materijalno-financijsko poslovanje u GMBR-u. Svoj braniteljski, vojnički put započinje 27. studenog 1990. kad je ušao u Jedinicu za posebne namjene Kumrovec, a od 1. lipnja 1991. bio je pripadnik 4 gbr. Imao je 26 godina 1995. i bio je pripadnik onih ratnih generacija polaznika vojnih škola koji su u školske klupe sjedali u predasima između bitaka.
”Do 4. lipnja 1995. bio sam u postrojbi i sudjelovao u svim operacijama, a 19. lipnja krenuo sam u Dočasničku školu u Jastrebarskom, koja je trajala do 20. listopada. Kad su bile operacije i akcije bili smo vraćani u postrojbe, pa poslije opet u školu. Preko tjedna je trajala nastava, vikendima smo bili slobodni pa bih otišao kući, u Ljubuški. Bila je nedjelja, 30. srpnja 1995., vraćali smo se preko Paga, autom u Jastrebarsko. Cijeli je dan trajalo to putovanje, već od Senja na dalje stalno su nas zaustavljale patrole, i vojne i civilne policije, a mi nismo znali o čemu se radi. Kad smo došli u Jastrebarsko, stajali smo na pisti, rekli su nam da ondje stojimo i da će nam sve biti rečeno, a onda oko 1 u noći rekli su da se odmah svatko javi u svoju postrojbu.”
Da se sprema nešto veliko, bilo je jasno, no još nije bilo jasno što. Stožerni narednik Bubalo iste noći kreće iz Jastrebarskog preko Paga natrag za Ljubuški. ”Išao sam kući da uzmem stvari od kuće, i odmah zatim krenem za Livno pa se dalje prebacujem vojnim vozilima do Bosanskog Grahova. Grahovo je već bilo oslobođeno i tamo se nalazila moja postrojba,” prisjeća se.
Dan uoči Oluje stigla im je zapovijed za pokret prema Plješivici, a stožerni narednik Bubalo pamti kako je toga jutra, 5. kolovoza sa suborcima izišao na visoravan i vidjeli su Knin, i vidjeli su hrvatsku zastavu koja se vije nad njim. Bio je to prvi put da je stožerni narednik Bubalo vidio Knin.
Kad god bi bila koja akcija, mi smo se trudili pobijediti. Želja nam je bila osvojiti i osloboditi. Tako je bilo i s Kninom, ali on je bio poseban. Knin je priča koja je trajala od 90., od balvan revolucije pa nadalje, pričali smo uvijek kako ćemo ući u Knin, kako ćemo popiti kavu u Kninu i eto, mnogi to nisu dočekali. Nisu dospjeli u Knin. Poginuli su. Ja sam imao sreću da sam dočekao.
