Prvi put sam slušao pjesmu “U Madridu grobnica od zlata” kada mi je bilo deset godina. Iza poluotvorenih vrata očeve i majčine sobe se čuo utišani zvuk gange, zastao sam i kradomice slušao. Otac je izašao iz bolnice, većinom je ležao u zamračenoj sobi, pored glave je uvijek imao mali kazetofon koga je donio iz Njemačke, pravi reporterski kazetofon s mikrofonom.
Nije već godinu dana išao nazad u Njemačku, kasnije smo doznali da mu je milicija oduzela putovnicu, nakon što je osuđen na mjesec dana zbog pjevanja “naših pjesama”.
U jednom trenutku sam ušao u sobu i stao na pola puta između vrata i njegovog uzglavlja.
Nije mi ništa rekao, niti je tražio da iziđem van.
Molio sam ga da opet pusti tu pjesmu.
Bez oklijevanja je to učinio.
Tada mi je tiho rekao da to pjevaju njih petorica, među kojima je jedino on bio živ, ostala četvorica su umrli nakon što su se razbolili radeći na njemačkim gradilištima. Bili su svi njegova generacija, par godina mlađi i stariji, a njemu je tad bilo 29 godina.
Ta i slične pjesme su se pjevale skrivećki u Hercegovini, nesumnjivo diljem cijele današnje Hrvatske, otvoreno u Njemačkoj, iako su ljudi upravo zbog tog pjevanja u Njemačkoj imali gadnih problema prilikom dolaska doma o Božiću.
Država bi uvijek sve doznala i kažnjavala. Nitko među tim gangašima nije pamtio oca, svi očevi su pobijeni nakon rata na Križnom putu, a njihove kosti su ostale u bezbrojnim jamama i skrivenim grobištima, prije toga mučilištima, diljem Austrije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
Bili su hrvatski vojnici.
Djeca tih pjevača, zatim mi koji smo kradomice osluškivali zabranjene priče i pjesme, kasnije smo svi od reda bili hrvatski vojnici.
Bit će ako treba potpuno sigurno i naša djeca, i djeca naše djece.
Josip Dabro je u privatnom okruženju pjevao tu pjesmu, pjevaju tisuće u sličnim prigodama, pjevat će ju i dalje, utoliko više ukoliko svjedočimo zgražanju političkih mediokriteta tipa Hrebaka, koji svojom političkom osobnošću ne svjedoči ništa karakterno, vrijedno, ni hrvatsko, izuzev što je vjerojatno završni čavao u politički lijes nekadašnjeg simbola hrvatske nade Dražena Budiše.
I utoliko više ukoliko stotine tisuća nas, koji smo slušali zabranjene priče i pjesme nekada, a danas nas podsjećaju na obiteljske korjene i svete uspomene turobnog vremena, danas u krvavo obranjenoj tek uspostavljenoj slobodnoj državi i zemlji, trpimo nezamisliv mentalni teror nasljednika i afirmatora ubojica i zločina, koji su nas ostavili bez djedova samo zato što su bili hrvatski vojnici.
I uzdižu to danas nama u lice kao civilizacijsku vrijednost.
Bilo je tada vrijeme odluke pred svakim kao i 1991., kao što je i danas. Kolektivne i političke odluke uvijek mogu biti pogubne, karakternim i moralnim ljudima ne mogu i ne smiju biti protivne pripadnosti njihovom narodu.
Marco Rubio je u Münchenu uputio poruku Trumpove Amerike posrnuloj Europi, pozvao je narode Europe i njihove političke predstavnike da odbace kolektivne krivnje i u punoj slobodi i samosvijesti preuzmu odgovornost za sebe i svoju djecu.
Taj poziv je totalno prešućen u Hrvatskoj, a stjecajem okolnosti, ja mislim Božjom voljom, upućen je dan ili dva nakon predstavljanja knjige “Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”, epohalnog i otrježnjujućeg neopozivog i institucionalnog svjedočanstva Ante Žužula i Školske knjige.
Vrijeme je širom otvoriti vrata očevih soba i pustiti pjesmu neka leti, za let je stvorena, kao i Tinova duša.
Dabru bi trebalo izmisliti da ga nema.
Licemjerju se mora suprotstaviti, s obzirom na sva pozatvarana vrata, on je skrenuo svojim pjevanjem pozornost na to.
Rastvorio je vrata.
Rastvorio ih je s pozicije saborskog zastupnika.
Ni moj otac nije tu i slične pjesme pjevao da bi naudio nekome, nismo ni moj brat ni ja, nisu ni naši sinovi i kćeri, iako oni nisu morali stajati iza pritvorenih vrata i krasti naše zabranjene uspomene i sjećanja na naše pretke. Nisu čak morali pjevati tu pjesmu.
Bar smo mislili nakon Oluje.
Ni moj otac, ni moj brat, ni ja, niti naša djeca nismo bili i ne trebamo biti ustaše. Svi smo bili hrvatski vojnici, bit ćemo, jer smo Hrvati.
Povijest pamti hrvatske vojnike.
Pod raznim zastavama.
Njihove pobjede i stradanja.
Jedino je u toj povijesti bilo i mora ostati neoprostivo veličati ubijanje i istrijebljenje hrvatskog naroda u ime i za ime bilo čega i bilo koga.
Traumatičan trenutak današnje Hrvatske je upravo to što osvjedočene ubojice, zločinci i njihovi nasljednici, bilo biološki, bilo socijalni, bilo politički i društveni, svoje zlo nameću kao uzoritost i povijesnu vrlinu, a našu slobodu i uspomene silovito pokušavaju proglasiti zlom i krimenom.
Hrvatskom narodu je dosta nametnute, ali i stvarne povijesne grešnosti, krivnja sputava slobodu i čovječnost.
Zato je zgražanje i pokušaj političke kriminalizacije Dabrinog pjevanja licemjerje s opasnom tendencijom nastavka duhovnog terora nad hrvatskim narodom, to je javno-politički pokušaj koga današnje generacije moraju prvo osuditi, zatim spriječiti, a onda uništiti.
Ne može hrvatskom narodu danas biti prijetnja pjesma o simbolici bilo koje povijesne epohe u kojoj se pokušala uspostaviti hrvatska država, a izbor i perspektiva sve ono što je simboliziralo njeno uništenje i smrt.
Na to se odnosi Rubiov poziv narodima Europe.
To nije samo licemjerje, to je neprijateljstvo pod krinkom opasnih i neprikrivenih otrovnih iluzija.
Zato, Hrebaci umuknite.
Ako je pitanje izbora današnje hrvatske drżlžavnosti na vagi između Hrebakovog “liberalizma i transparentnosti” i Dabrinog “ustaškuka”, golema većina Hrvata duboko u duši zna da to nije izbor i da Hrebakove “vrijednosti” nisu perspektiva, nego podmukla negacija slobode naroda, kao što znaju da danas u “grobnici od zlata” ne leži vođa svih Hrvata, samo nekadašnji simbol, makar i gubitnički, jer narod nije mogao, nije smio, ni htio prihvatiti nametnute simbole ubojica i zločinaca, kojima nas se i danas terorizira, iako su im ruke krvave do vrata.
Ne može se sjediti u HNK, gledati i slušati stravična svjedočenja o industriji ubijanja Hrvata, ne može se iskazivati poštivanje Vukovaru, pozivati se na oslobodilački Domovinski rat, a industrijalce smrti prikazivati kao nositelje slobode, demokracije i državnosti.
Vrijeme je rastvoriti vrata i odbaciti nametnutu krivnju, neka pjesma leti nad Hrvatskom. Svaka hrvatska pjesma, bez straha.
