Zove u ponedjeljak navečer prijatelj iz Trpnja Miki Jurić, prekaljeni ratnik, dragovoljac Domovinskog rata.
– Prijatelju, savjest mi neće biti čista ako ti ovo ne kažem, a ima razloga da to objavi i naša Slobodna Dalmacija. I u ratu i sada u slobodi volim junake i junaštvo, posebno ako se radi o našoj mladeži. Dat ću ti broj i nazovi jednoga hrabrog Trpanjca, mladog studenta, koji je u subotu navečer uz svoje prijatelje spasio jedan ljudski život. Kako ovdje nemamo nekoga da bi tu vijest plasirao i da ona bude vodilja i drugima, molim te, učini nešto – reče nam Miki…
Dalje nije trebao puno govoriti. Dobili smo broj mobitela toga studenta te čuli istinitu priču s lijepim završetkom, koja je u subotu navečer digla Trpanj na noge.
– Da, zovem se Vinko Milinović, student sam četvrte godine nautike u Dubrovniku. Sa svojim prijateljima imali smo tu na “Faraonovu” igralištu jednu kup nogometnu utakmicu i poslije sam s djevojkom i nekoliko prijatelja otišao doma. Gledali smo neku utakmicu engleske lige kada mi je u našu grupu pristigla vijest kako se jedna naša starija sumještanka udaljila od kuće i kako je pokrenuta potraga za njom. Bilo je to nešto oko 20 sati, padala ja jaka kiša. Čuli smo kako su u potrazi i naši vatrogasci, naši mještani i nije bilo dvojbe da nas nekoliko Trpanjaca i dva prijatelja iz Orebića ostavimo udobnost gledanja televizije i krenemo u potragu.
Znao sam da je postarija gospođa Mira Bauman često šetala prema crkvi sv. Roka, na jednom od naših trpanjskih brežuljaka. Kada je naša skupina došla na tu lokaciju, doznali smo da je ona već pročešljana od strane naših sumještana, tako da smo se razdvojili, pa smo krenuli po dvoje u potragu. Moj prijatelj Anton Orhanović iz Orebića i ja već smo bili i kod njezine kuće te doznali da je nema već dva i pol sata. Kiša je padala još jače i svaki je trenutak bio važan za tu staricu. Nešto me vuklo opet prema crkvi sv. Roka bez obzira što smo znali da su prije nas tu tražili naši vatrogasci i mještani. Jedina rasvjeta bila nam je svjetiljka naša dva mobitela.
