Ovih dana svršila je svoj ovozemni hod s. Hijacinta Čuljak, a započela ga je pod imenom Anđelka prije 98 godina u Vojnićima, tada župa Klobuk. U prigodi „bisernog“ jubileja s. Hijacinte Čuljak u provincijskom glasniku Zvuci provincije 2014. godine objavljen je razgovor sa njom. U 19. broju glasila ”Stopama pobijenih” 2017. S. Natalija Palac piše o sestri M. Hijacinti koja je iskusila po zlu poznatu Ćelovinu gdje su joj oduzeli i redovničko odijelo. Nakon osude kaznu je izdržavala u Bileći radeći teške tjelesne poslove.
MOJ BOG JE BIO UZ MENE /Razgovor sa s. Hijacintom Čuljak povodom bisernog jubileja redovništva/
Biserni jubilej s. Hijacinte – 70. obljetnica redovništva, proslavljena u našemu samostanu „Rane sv. Franje“ u Međugorju, bio je povod i ovog razgovora. Istina, s. Hijacinta me je, u svojoj franjevačkoj malenosti, zamolila da se to nigdje ne objavljuje, da to nije vrijedno. Može poslije smrti, tako sam se s njom našalila. Na kraju sam joj rekla da ćemo vidjeti što će s. Zdenka napraviti u Zvucima, glasilu naše provincije. I tako je započeo naš razgovor.
S. Hijacinta, Vi ste rođeni u Vojnićima tada u župi Klobuk, danas župa Šipovača-Vojnići?
Da, tako je. Moji roditelji, Mate i Kata, bili su jako bogobojazni i dobri ljudi. Otac je bio vezan uz crkvu, uz svećenike i redovito je na svetoj Misi čitao epistolu – poslanicu. S njima smo išli u crkvu, i u kući, molili i slušali starije.
Koliko je vas djece bilo?
Ja sam imala tri brata i nas dvije sestre. Moja mama je rodila još troje djece koji su umrli kao bebe. Znala je govoriti da ima tri anđela u nebu. Mi smo se kao braća i sestre uvijek dobro slagali. Moj otac je spominjao kako bi mu bilo drago da jedna od nas bude časna sestra. Kako sam bila vezana uz oca, ja na to nisam ispočetka pomišljala.
I onda?
Pa, eto. Kad sam odrasla osjećala sam da me Bog zove da budem baš ja koja će ispuniti očevu želju. A zapravo, to je očito bila želja Oca nebeskoga. I sa šesnaest godina sam pošla u samostan. Sjećam se da me je otac vodio i onda na putu prema Mostaru, gdje je bio naš samostan, rekao je: “Dijete drago, ako misliš da nećeš moći živjeti kao časna sestra, mi ćemo se odmah vratiti natrag. Ne bih želio da odeš pa se vratiš, to bi bila sramota za nas. Kako si odlučila neka tako i bude. Samo imaj na pameti da se ne valja okretati nazad. Samo naprijed, dijete moje! Samo naprijed s dragim Bogom“.
Kako Vam se dojmio prvi ulazak kao pripravnica u sestarski samostan u Mostaru?
Provincijalka, pok. s. Bonifacija Buntić nas je primila i kaže: „Da ja vidim kako je ova mala, je li zdrava, je li normalna!?“ I dobro me je pogledala od glave do pete… (smijeh). Otac je otišao, a mene su suze oblile gledajući za njim. Brzo sam se uklopila sa ostalim kandidaticama tako da više nije bilo suza nego smijeha.
Jeste li dugo ostali u Mostaru?
Nakon mjesec dana poglavarica me je, s još dvije djevojke, poslala u konvikt na Širokom Brijegu za pomoć u kuhinji, i tu sam ostala tri i pol godine. Poslije toga sam primljena u postulaturu pa novicijat. Redovničko odijelo sam primila 1944. godine i dobila novo ime. Nisam više zvana Anđelka nego s. Hijacinta.
Oh, Bože! Kao da je to jučer bilo, prisjeća se s. Hijacinta. Poslijeratne prilike u zemlji su mladu s. Hijacintu do vječnih zavjeta vodile kroz burne situacije.
Čega se danas najviše sjećate?
Znate, mostarski zatvor Ćelovina, gdje sam se našla sa drugih naših osamnaest sestara, ostao mi je duboko u duši. Bio je ožujak mjesec kada su me partizani zatvorili, a ja sam trebala u travnju položiti doživotne zavjete. Tadašnja provincijalka pok. s. Gašparina mi je poručila da ja sama obnovim svoje zavjete da se vrijeme ne prekida. Ja sam našla jedno zgodno vrijeme te sam se zaklonila iza zatvorske zgrade, naslonila svoju glavu na kameni zid i u dubokoj tišini obnovila svoje potpuno predanje Bogu. Nije bilo sestarskog pjevanja, ni zvuka orgulja, ni glasnih molitava mojih sestara, ni prijatelja… Samo moj Bog i ja. I danas mi je srcu ta neizmjerna prisutnost moga Isusa, moga Zaručnika. Umrijet ću kao Njegova, samo Njegova.
Jeste li cijelu godinu, koliko ste proveli u sužanjstvu, bili u mostarskoj kaznionici Ćelovini? I cijelo vrijeme imali svoje redovničko odijelo?
Redovničko odijelo su mi oduzeli kao i ostalim sestrama tu u Ćelovini. Nakon četiri mjeseca su me prebacili u Bileću, u zatvor koji je bio u nutarnjoj izgradnji. Tamo smo radili teške poslove, miješali žbuku, tukli kamen i sve što su nam naređivali. Tako je bilo šest mjeseci.
Jesu li ti komunisti imali nekog poštovanja prema Vama jer su znali da ste redovnica?
Ma kakvi, moja s. Lidija. Još su zbog toga bili gori i nemilosrdniji. Ali, sve sam izdržala s puno snage i nutarnje radosti. Moj Bog je bio uz mene.
Uostalom zbog čega su Vas utamničili? Je li netko lažno svjedočio?
Ma to ti je bila jedna naša bivša kandidatica koja je poslije izlaska iz samostana često k nama navraćala, a oni su je uzeli „u svoje ruke“. Ona nije imala što govoriti protiv nas pa je izmišljala da mi pomažemo naše „škripare“. Ali to nije bila istina.
Poslije zatvora Vi ste živjeli i radili ovdje u Hercegovini?
Da, radila sam u fratarskim samostanima u Mostaru i Slanomu kao kuharica te punih dvadeset godina u Americi i Canadi. Tamo sam dobila i američko državljanstvo. Čim sam ga dobila odmah sam onaj crveni komunistički pasoš bacila. Onda kada sam prvi put došla iz Amerike sa njihovim dokumentima u zračnu luku u Dubrovniku, jedva su me pustili. Gnjavili su me i pitali gdje je moj crveni pasoš, da njima ne vrijede američki dokumenti i tako dalje… Jadno je to bilo.
Iako ste bili u slobodi koju je Vaš narod stoljećima priželjkivao, je li Vam srce ostajalo ovamo gdje je još ‘crveni pakleni zmaj’ širio svoja krila?
Stalno sam bila u mislima što se sve ovamo događa. Srce me je boljelo na vijesti o mučenjima našega naroda. Nisam to očima gledala, ali duša i srce su duboko to živjeli. Oh, Bože moj…. Žarko sam molila za sve naše sestre, svećenike, za naš dragi hrvatski narod. Molila sam i za obraćenje naših mučitelja.
Sestra Hijacinta! Vi ste ove godine doživjeli sedamdeset godina svoga redovničkoga posvećenja – biserni jubilej. Prelijepo! Cijela naša Zajednica je radosna da ste još živi i da nam svojim samozatajnim i tihim životom pričate iskustva jedne dobre sestre i redovnice. Vaše molitve i molitve drugih naših svetih i dobrih sestara dragi Bog je nagradio novim mladim zvanjima. Tako danas imamo dvadesetak mladih djevojaka koje su čule Božji zov i došle da Ga slijede. Koju poruku im Vi danas želite uputiti?
Drage mlade sestrice! Kada ste čule glas Božji i odlučile ste ga upoznati i izbliza slijediti Njegovu ljubav, idite naprijed. Ne okrećite se… ne zastajkujte…budite hrabre jer Bog je s vama i draga Gospa. Ne propuštajte zajedničku molitvu i osobnu, isto tako. Molite krunicu i Sveto pismo neka vam bude nauk života.
S. M. Lidija Glavaš
Iako najmlađa među uhićenima, označena je kao prvooptužena: Iskusila je po zlu poznatu Ćelovinu, a u Bileći radi teške tjelesne poslove
► Piše: s. Natalija Palac
Prošla su desetljeća, ali sjećanja još žive na uzničke dane u Ćelovini i Bileći. Žive, ali o njima ne govori rado iako sada nema straha. S. Hijacinta, samozatajna kakva već jest, smatra da njezina iskustva nisu tako važna budući da su drugi propatili neusporedivo više i duže. Ona je jedina živa (u trenutku pisanja članka 2017. godine) od četrdesetak sestara Provincije sv. Obitelji u Hercegovini koje su prošle iskustvo tamnice i prisilna rada.
Anđelka, buduća s. Hijacinta, svoje rodne Vojniće ostavila je početkom rujna 1939. i došla u samostan sestara franjevki u Mostaru. Tu nije ostala dugo. Poslana je na Široki Brijeg, u franjevački konvikt, da kao kandidatica pomaže sestrama koje su vodile domaćinstvo u toj ustanovi. Sredinom rata, 1943., vratila se u Mostar i nakon pripreme od nekoliko mjeseci stupila u novicijat na Blagovijest 1944. Prve zavjete položila je godinu dana kasnije, u vremenu punom neizvjesnosti. Unatoč velikom prevratu koji se događao, vjerojatno sestre nisu mogle ni slutiti što ih očekuje u sljedećim godinama, u vremenu tzv. slobode i mira. Prva uhićenja sestara dogodila su se već krajem 1945., a »narodna vlast« na sestre u Hercegovini okomila se posebno 1948. i 1949.
S. Hijacinta je uhićena 22. travnja 1948. s većom skupinom sestara iz provincijalne kuće u Mostaru. Dok mi je danas1 pripovijedala kako se to odigralo, imala sam dojam da gleda film čije su slike još tako svježe.
Bilo je rano jutro toga dana, a sestre su upravo završile zajedničku jutarnju molitvu. Provincijalka s. Gašpa rina pozvala ih je sve da iziđu iz kapele u dvorište. Vani ih je dočekao potpuno neočekivan prizor: do zuba naoružani »milicajci« opkolili su cijeli samostan. Sestre su »postrojili« u dvorištu strogo zabranjujući kretanje i međusobnu komunikaciju. Zatim su počeli neke prozivati i odvajati ih od skupine. Prozvane, među kojima i s. Hijacintu, zatvorili su u samostansku blagovaonicu i tamo ih držali bez hrane i vode, bez objašnjenja, do večeri. Tada su došli milicijskim vozilima i odveli ih u mostarsku tamnicu Ćelovinu. Nakon nekoliko dana oduzeli su im i redovničko odijelo.
S. Hijacinta suđena je zajedno s još sedam sestara te jednom civilnom osobom i jednim svećenikom (fra Krstom Ravlićem). Ona, najmlađa među njima, označena je kao prvooptužena. Krivnja im je bila više-manje ista: da su sreli, vidjeli ili pak razgovarali s »ustaškom odmetnicom« Janjom Petric i nekim drugim »ustaškim odmetnicama« te da su znali da se »odmetnice« nalaze u gradu »ne saopštivši to narodnim vlastima«. Krivnja je bila još teža ako su »odmetnicima« nešto i poslali. Tako je definirana i »krivnja« s. Hijacinte. Ona je »znajući da je Janja Petric se odmetnula u šumu, s njom se sastajala neutvrđenog dana mjeseca oktobra 1945. u samostanu časnih sestara u Mostaru, gdje je došla da prikupi neku pomoć za odmetnike i tom se prilikom s njom kao odmetnicom sastala, zadržavši se u razgovoru i pruživši joj podatke o kretanju vojske.«
Svima suđenima u kaznenoj stvari protiv »Čuljak Hijacinte i drugova« na teret su stavljana »djela« počinjena u ljeto i jesen 1945., a za sve se njih navodi da je to bilo »neutvrđenog dana augusta, septembra, oktobra«. Sud je smatrao da su »krivična djela« s. Hijacinte, pa makar do kraja besmislena i izmišljena (kao davanje informacija o kretanju vojske!), dovoljna za osuđujuću presudu od godine dana lišenja slobode s prinudnim radom. Presudu je 28. srpnja 1948. izreklo vijeće okružnoga suda u Mostaru kojim je predsjedao Tahir Hadžović, a tužitelj u ovom predmetu bio je Abaz Koluder.
S. Hijacinta je poricala sve što joj je stavljano na teret, ali za sud, kao u stotinama slučajeva tih godina, »djelo« je dokazano iskazima svjedokinja, R. J. i spomenute Janje Petric. Ova zadnja, prema riječima s. Hijacinte, bila je nekada kandidatica u samostanu u Mostaru pa je samostan napustila. Poslije izlaska češće je navraćala k sestrama, »a kad su je oni (tj. Udba) uzeli u svoje ruke«, iako nije imala što reći protiv sestara, pod pritiscima je izmišljala razna »djela« koja su završavala kao u slučaju s. Hijacinte.
Mostarsku tamnicu, po zlu poznatu Ćelovinu, nikada nije zaboravila, kao ni svi oni koji su makar i kratko vrijeme proveli među njezinim zidovima. Za vrijeme istražnoga postupka često su ispitivane, suočavane sa svjedocima, ali su ih vodili i u Sjeverni logor da tamo čiste urede i druge radne prostorije tamošnjih dužnosnika.
Nakon osude u Mostaru s. Hijacinta je kaznu izdržavala u Bileći. Tamo je s još nekim sestrama (s. Berislavom Marić, s. Petronilom Vasilj i s. Lidijom Kordić, franjevkama te s. Ambrozijom, milosrdnicom) kao i drugim ženama uhićenicama radila teške i ženama neprimjerene poslove: drobljenje kamena, miješanje žbuke i drugo. Tako kroz šest mjeseci. Iz tamnice je otpuštena uvjetno, mjesec dana prije isteka kazne, kao za neku nagradu budući da je bila vrijedna radnica. Tako su joj rekli, ali i odredili da vrijeme do isteka kazne mora biti u Mostaru, u istoj kući u kojoj je uhićena. Ni tjedan dana nakon povratka s. Hijacinte u provincijalnu kuću, »narodna vlast« kuću je oduzela i sestre su je morale napustiti za nekoliko dana početkom travnja 1949. No, s. Hijacinta ostala je u toj kući zajedno sa s. Vjenceslavom Bošnjak dok joj nije istekla kazna na koju je bila osuđena. Tada je, krajem travnja te godine, otišla u Bijelo polje, u Potoke, u jedinu sestrama neoduzetu kuću.
Ostala je tu nekoliko godina, a nakon toga kuhala je predano u kuhinjama franjevačkih samostana. Punih dvadeset godina radila je i u SAD-u i Kanadi. Stekla je i američko državljanstvo. Kad je prvi put došla na odmor iz SAD-a s američkom putovnicom (sredinom 70-ih godina), u zračnoj luci u Dubrovniku napravili su joj neprilike: ispitivali je gdje joj je crveni pasoš, zašto je uzela američki, da za njih ne vrijede američki dokumenti itd. Nakon desetljeća koja su prošla od tih vremena, danas kaže: »Jadno je to bilo.«
Stvarno, puno toga je jadnog bilo: u ratu, poraću i desetljećima poslije. No, s. Hijacinta svjedoči da joj je snagu davao Bog: »Moj Bog je bio uz mene.« Tako je u povodu 70. obljetnice redovništva izrekla kratko tajnu svoje snage u kušnjama i teškoćama života.
Draga s. Hijacinta neka te Gospodin primi na svoju gozbu i neka ti bude vječna nagrada.
Počivala u miru Božjem!
