DANAS PROMOCIJA KNJIGE “IN VINO LIBERTAS – AUTOBIOGRAFSKI ZAPISI IZ HAAGA”
Valentin Ćorić (67), general-bojnik, diplomirani inženjer strojarstva, majstor karatea 6. dan, profesor, vinar, optužen je još s petoricom vođa HVO-a i od 2004. do 2019. bio zatočen u Haagu. Svoju “zatvorsku ćeliju tihog nestajanja” teško je podnosio pa je, da bi sebi i drugim uznicima olakšao tegoban život u neslobodi, odlučio tu neslobodu potkopati kršenjem zabrana, a ponajprije one koja vinoljupcu najteže pada, zabranu uživanja u vinu… Upravo tako započinje pozivnica za knjigu “In vino libertas – autobiografski zapisi iz Haaga” Valentina Ćorića, koja će biti predstavljena ovoga petka u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, a uz autora predstavit će je Dražen Budiša, Ratko Cvetnić, Slobodan Prosperov Novak i urednik knjige Josip Pavičić, piše Darko Pavičić za Večernji list BiH
Knjiga je napokon pred hrvatskom javnosti. Zašto se tako dugo čekalo na njezin izlazak kad ste je odavno napisali, a nakladnik ju je otisnuo prije sedam godina?
– Knjigu sam pisao dulje razdoblje, u nekoliko faza. Prvi dio knjige napisao sam do prvostupanjske presude 2013., a drugi dio od 2013. do 2016. Nakladnik ju je tiskao 2017. i od tada do ovoga ponedjeljka, 22. siječnja 2024., bila je “u bunkeru” jer je moje puštanje na slobodu 16. siječnja 2019. bilo uvjetovano s deset točaka zabrane javnog djelovanja. Između ostalog, i zabranom komuniciranja o temi haaškog procesa i temi ratnih događanja u prošlom ratu. O tim temama mogao sam u posljednjih pet godina razgovarati samo sa svojim braniteljem. U slučaju kršenja tih deset zabrana prijetio mi je povratak u haaški zatvor, a to mi nije bila opcija. Stoga i čekanje s knjigom. Premda ova knjiga, barem kako ju ja vidim, ne zalazi u “zabranjene” teme, ipak je racionalan izbor bilo čekanje isteka haaških zabrana.
Glavna poruka knjige je kako ste pravili vino u haaškom zatvoru. Kako ste došli na tu ideju?
– Ma, zgodna je to priča. Moja obitelj je obitelj vinara. Vino nama znači mnogo više od poznatog alkoholnog pića. Vino je nasljeđe. Vino je egzistencija. Vino je identitet. Kad smo stigli u haaški pritvor, naravno, upoznati smo sa zatvorskim pravilima. Jasna je bila zabrana nabave i konzumiranja alkohola. Ali imali smo mogućnost jednom tjedno, po kantini, naručiti određene namirnice. Na popisu mogućih vidio sam i grožđe. I što bi vinaru drugo palo napamet? Ne valjda jesti ga… Odmah sam došao na ideju naručiti nekoliko kilograma. Predložio sam generalu Čermaku da i on učini to isto. S osmijehom i nevjericom kazao mi je: “Što, radit ćeš vino u zatvoru? Ti si stvarno lud!”. Uzvratio sam potvrdno, također s osmijehom, i avantura je krenula! Bilo je to davne 2004.
Ali kako napraviti vino gdje nema potrebnog pribora i posuda za preradu vina?
– Snađe se čovjek u nevolji i potrebi bolje nego što se misli. Stavio sam pred sebe misiju i tražio moguća rješenja. Pronašao sam u kuhinji posude koje su mi bile potrebne za planiranu količinu grožđa koje smo kupovali svaki tjedan. U kasnim noćnim satima u svojoj ćeliji odvajao sam bobice od peteljki i prstima ih jednu po jednu pretvarao u masulj. Bilo je to nevjerojatno važno iskustvo. Na nekoliko mjesta u knjizi pišem o svojim vinskim aktivnostima. Svaka me je bobica među prstima vraćala mislima tamo gdje pripadam: doma, obitelji, prijateljima… Nisam koristio kvasac za fermentaciju i vrenje bi se događalo prirodnim putem. Proces vrenja bio je najrizičnije vrijeme za dobivanje vina. U knjizi detaljno pišem o zgodama i nezgodama vezanim uz sam proces. Pronalazio sam tajna mjesta i ostavljao mošt da prijeđe u vino. Bilo je zabavnih i manje zabavnih trenutaka, ali svi su oni činili mozaički proces, kako sam u knjizi kazao, transformacije zatvorske ćelije tihog nestajanja u mjesto nastajanja. I to me veselilo. A i moje “susjede”.
U knjizi piše da ste proizveli čak 1200 litara vina?
– Nekoliko desetaka litara više od toga! Ako to podijelim na broj godina koje sam tamo proveo, proistječe da mi je godišnja proizvodnja bila oko stotinu litara. Što je to za paočkog vinara! Vinoljubaca je ondje bilo toliko, da sam spomenutu količinu od 1200 litara proizvodio godišnje, bilo bi nam malo. Fenomen je to što boce zatvorskog vina nisu bile samo materijalna količina nečega. One su predstavljale naš otpor zatvorskim vlastima i otpor njihovu tihom i gotovo neprimjetnom otimanju svakog ljudskog dostojanstva.
Zbog toga ste završili u samici, kako je to izgledalo?
– Da, nekoliko puta. Zamislite zatvorenika jednog takvog zatvora koji je u samici završavao upravo zbog vina. Nikad zbog ničega drugog. Kad bi stražari pronašli određenu količinu, to vino je išlo na analizu i oni bi utvrdili da je alkohol u supstanciji, što je i bio dokaz za moj krimen. Upravitelj bi me pozvao u svoj ured i škrto mi predočio dokaze. Kažem škrto jer sam, prilično usudno s policijskim argumentom, tražio i pisanu detaljnu analizu kvalitete vina. Naravno da je nisam dobio, ali veselilo bi me da jesam. Nakon toga razgovora odredio bi mi kaznu. Svaki put kazna bi bila stroža. U rješenju bi pisalo da se kažnjavam određenim brojem dana boravka u samici i s mojeg računa skinuli bi iznos u visini neke novčane kazne. Samica je, zapravo, bila moja ćelija iz koje bi za vrijeme trajanja kazne iznijeli televizor i u njoj sam provodio vrijeme bez ikakvih kontakata 23 sata dnevno. Jedan sat bi mi otvorili samicu da mogu otići u kupaonicu i kuhinju kako bih uzeo hranu i piće, odnosno obavio samo osnovne fiziološke potrebe. Kada bi me puštali iz samice, tada su sve ostale ćelije bile zaključane. Nije mi samica teško padala kako bi se dalo pomisliti. Osim kad bi igrala hrvatska reprezentacija, a ja je ne bih mogao gledati. Ali i tu smo razvili mehanizam komunikacije pa sam znao prema raspoloženju gubi li ili dobiva. U samici sam nalazio različite motivacije u to vrijeme, pisao sam, čitao, skladao… Bavio sam se onim što ima “dodanu vrijednost” i tako prkosio stvarnosti. Nevjerojatno je koliko sam uporno radio na sebi u to vrijeme. Valjda kako bih svojim tamničarima, a možda i sebi, pokazao i dokazao koliko je teško slomiti ljudski duh.
Kako je izgledao život u haaškom zatvoru?
– Haaški zatvor nije bio zatvor samo za nas iz bivše Jugoslavije. U njemu je bilo više tisuća zatvorenika smještenih u nekoliko zgrada. Optuženici iz bivše Jugoslavije uglavnom su provodili svoje zatvorske godine u jednoj zgradi. U krugu zatvora imali smo zatvorsku bolnicu. Na tri kata naše zgrade bilo je šest odjeljenja po dvadeset ćelija. U knjizi prilično detaljno opisujem zatvorski život. Ne volim se prisjećati tog života često. Priča se prisjećam, ali samog načina života ne. Ipak je to život u zatočeništvu. A čovjeku, jednostavno, nije prirodno biti zatočen.
Praktički ste zajedno živjeli s agresorima na Hrvatsku. Kako su izgledali susreti s njihovim generalima?
– Druga je to dimenzija života. Kao da ste u nekom paralelnom svijetu. I kao da komunicirate s filmskim likovima i propitujete i njih i sebe. Nekako u toj dimenziji ljude koje srećete doživljavate lišeni predrasuda i komunicirate jednostavnije. To je bio moj slučaj. Uglavnom, kao i u civilnom druženju, bilo je onih s kojima sam imao malo kontakata, ali i onih s kojim sam aktivno živio zatvorski život. Neke od njih upoznao sam tijekom rata na pregovorima u Pakovu Selu, Žitniću, Cavtatu, Okučanima, Livnu i drugim mjestima. Mnogo smo znali jedan o drugom i sve je bilo u granicama pristojnosti i normalne ljudske komunikacije. U knjizi se mogu pročitati različiti razgovori, pa i anegdote, s nekim od zatvorenika. Mnogo toga imam još u mislima i napisano za možda neku drugu knjigu. Činjenica je da nisam nikoga mrzio, ali nisam ni očekivao da me netko od njih voli.
Imao sam zabranu komuniciranja s javnošću pet godina i konačno odnedavno, tj. od 22. siječnja 2024., prestala je vrijediti, što je i naznačeno na službenim stranicama IRMCT-a
Svi se sjećamo čitanja presude i smrti generala Praljka. Kako ste to doživjeli?
– Čin generala Praljka i vrijeme nakon toga za mene su, a vjerujem i sve nas, bili najteže vrijeme u Haagu. Nemoguće je opisati kako sam se osjećao. Teško mi se i prisjećati. Ne želim pričati o događajima iza zastora koji vjerujem da intrigiraju javnost. To su ipak naši intimni i teški trenuci. Kad nam je upravitelj priopćio da je Praljak preminuo, sjedio sam za stolom u njegovu uredu. Ostao sam nekoliko trenutaka bez svijesti. Glava mi je pala na stol.
Pustili su vas na uvjetnu slobodu, no i ta sloboda je bila u okovima, tj. zabranili su vam čitav niz ljudskih prava, kako ste spomenuli.
– Da, gorka je to sloboda, ali ipak sloboda. Nakon toliko godina najvažnije mi je bilo doći doma bez obveze mrskog povratka u Haag. No, ni to nije išlo glatko. Ja sam, naime, trebao biti devedeset i prvi haaški osuđenik koji je trebao nakon dvije trećine kazne još 23. rujna 2018. izići iz zatvora. To jutro oprostio sam se od zatvorenika, osoblja zatvora i čekao prijevoz do zračne luke. Moji bližnji, s raznih strana, krenuli su prema Zračnoj luci u Zagrebu jer sam u rano poslijepodne trebao biti tamo. Međutim, kako nitko nije dolazio po mene, otišao sam kod upravitelja i pitao ga što se događa. Idem li kući? On mi je rekao da je ovo prvi put da netko nije pušten i da je nazvao odgovorne u sudu koji su mu rekli kako od mog odlaska tog dana nema ništa. Nazvao sam svoje najbliže, koji su već bili u Zračnoj luci Zagreb, i rekao im da ne dolazim. Teško je riječima opisati emocije tih trenutaka. Želim ih i zaboraviti.
Nakon toga?
– Razdoblje od 23. rujna 2018. do 16. siječnja 2019. pretvorilo se u vrijeme iščekivanja. Svaki dan u ta četiri mjeseca budio sam se s nadom izlaska na slobodu. U međuvremenu je trajala pravna bitka između tadašnjeg predsjednika Haaškog suda Merona, koji je bio za moje puštanje, i suca Agiusa, koji je jedini bio protiv mog puštanja na slobodu. Sudac Agius pozivao se na pisma bošnjačkih ratnih udruga, koja su mu upućivana protiv mojega puštanja, te nedovoljnu rehabilitaciju, što god to značilo. Sudac Agius poslije je zamijenio Merona na poziciji predsjednika Suda, no, na moju sreću, posljednji dan svog mandata Meron je ipak potpisao odluku na 25 stranica o mojem puštanju iz zatvora, ali s deset zabrana u trajanju do 22. siječnja 2024. Neki mediji su čak pisali o doživotnim zabranama. Zamislite dokle idu ti dvostruki kriteriji! Na moju sreću, a na slavu općeprihvaćenih ljudskih prava, ipak je zabrana trajala pet godina i konačno odnedavno, tj. od 22. siječnja 2024., prestala vrijediti, što je i naznačeno na službenim stranicama IRMCT-a.
Od ovoga tjedna slobodan ste čovjek, odslužili ste kaznu, no uvijek će biti onih koji će vam prišiti epitet ratnog zločinca kako bi vas ocrnili. Kako živjeti s tim?
– Svjestan sam te strašne činjenice i ne bojim se za sebe. U mom završnom slovu na sudu kazao sam sve što bih opet ponovio. Ratovi su strašna stvar. Svaki rat ima svoje žrtve. I u ratu, zapravo, nema pobjednika lišenih žrtve. Kao visoki dužnosnik u ratu i poslije, vjerovao sam kako visoko profesionalno i časno obavljam svoje dužnosti. Ali nosio sam i širu odgovornost od koje se ne može pobjeći. Istinski žalim svaku žrtvu i njihove patnje koje je rat prouzročio. Ali mi je također žao moje obitelji i obitelji svih nas na koje je pao istinski teret presude. Teret koji ni pod kojim okolnostima nije lako nositi. Žao mi je i mog naroda i tereta koji mojom presudom nosi. Volio bih nekako vratiti povjerenje u sponu između istine i pravde. Sebi i njima. Ono što tješi činjenica je da živim u uvjerenju kako svakom čovjeku mogu mirne savjesti pogledati u lice. Ne znam je li to dovoljna utjeha ljudima oko mene.
