Klaonica. Klaonica. Klaonica. Tri je puta izgovorio “klaonica” dok je tako stajao u podrumu vukovarske bolnice, odjeven u plavičasti ogrtač, nakon pitanja francuskog novinara što njemu simbolizira Vukovar. Televizijska ekipa ne može se načuditi što je u tom paklu pronašla svojeg sunarodnjaka.
Ali momku ne pada na pamet prerušiti se u civila, televizijskog snimatelja, tonca… i pobjeći iz tog pakla. “Više puta predložili su mi da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor i u dobru i u zlu”, rekao je dok mu se licem razlijevao osmijeh kojim bi u trenutku obasjao mrak vukovarske bolnice dok je podrhtavala od grmljavine oružja.
Danas, točno 32 godine kasnije, posve nepoznati francuski dragovoljac postao je jedan od najsnažnijih simbola Domovinskog rata, simbol patnje i stradanja Vukovara, grada borbe, snova i smrti.
“Ja sam divlja trava…”
Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, gradiću na istoku Francuske, kao najstariji od trojice sinova: mlađi Paul rođen je 1968., a Pierre 1970. godine. Završio je srednju školu i tada prekinuo školovanje. Našao se na raskrižju puteva, tražio se, ali nije se nalazio.
Negdje je u to vrijeme na televiziji je vidio kako Hrvatska pati i tada je shvatio kojim će putem dalje. Osjetio je Božji poziv, ni majka ga nije uspjela spriječiti. Njoj je rekao: “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.” Te ratne 1991. uključio se u Domovinski rat premda do tog trenutka nije postojala nijedna spona s njemu posve nepoznatom Hrvatskom, tek televizijski kadrovi razaranja koje je slučajno ugledao na vijestima.
U srpnju se ukrcao na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se, postao dragovoljac Hrvatskih obrambenih snaga i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu sa zadnjim dragovoljcima stigao u Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala i u kojoj su vođene bitke “prsa o prsa”. Francuz, kako su ga nazivali, prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i herojstvo u obrani grada.
– Pamtim dan kad je došao s ostalim klincima iz HOS-a. Pitao sam ga je li uistinu došao iz Francuske, jer sam mislio da mu je to samo nadimak, a on je rekao da jest, da voli hrvatski narod i da nam je došao pomoći i ja sam mu zahvalio. Uvijek je bio nasmijan, mlad i lijep, ali fantastičan borac koji nije htio napustiti Vukovar ni u dobru ni u zlu, kao što piše na plakatu ovogodišnje Kolone sjećanja – rekao nam je umirovljeni pukovnik HV-a Nikica Burić Samoborac, jedan od zapovjednika obrane Sajmišta.
Majci se javio telefonom nekoliko puta i onda je prestao. Jer, majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud. “Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima”, rekao je majci prije nego što su telefonske linije u potpunosti utihnule. Ranjen je na Sajmištu od rasprskavajuće granate 9. studenog, kada je odvezen u bolnicu iz koje je samo devet dana kasnije, 18. studenoga, odveden na Ovčaru, na put bez povratka.
Prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog, u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo i pitao gdje je Francuz. Nije se krio, javio se. Četnici su ga samljeli udarcima, a polumrtvog ga je metkom, prema vlastitom priznanju na beogradskom sudu, dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa. Francuski dragovoljac poginuo je kao prva žrtva Ovčare, a njegovo tijelo ni danas nije pronađeno.
Duga dva desetljeća njegova majka Lyliane o sinu nije čula ni glasa. Angažirala je mnoge institucije, državne i civilne, od Crvenog križa do UN-a, da ga pronađe živog ili mrtvog, ali bez uspjeha. Osjetila je i ravnodušnost: tko mu je kriv što je išao onamo, tko ga je tjerao… Kao da nikada nije postojao. I tako je vjerovala, sve do dolaska u Hrvatsku prije 12 godina, kada je upoznala suborce svojeg sina, potom i najviše hrvatske institucije koje su je primile s poštovanjem i zahvalnošću.
Ministarstvo branitelja provelo je postupak priznavanja statusa poginulog branitelja i svih prava za njegovu obitelj koja iz tog statusa proizlaze, a kao prvog među 500 stranih dragovoljaca tadašnji predsjednik Ivo Josipović posmrtno ga je odlikovao odličjem Reda Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo u studenome 2011., kada je domaća javnost upoznala i njegovu majku. Tih dana, kada je prvi put posjetila Hrvatsku pa i Vukovar, pridružila se Koloni sjećanja, u kojoj su joj prilazili nepoznati ljudi ganuti tragedijom njezina sina.
Susret s Macronom
– Ne, nisam tada mislila da će Hrvatska biti moja domovina – otkrila je Lyliane za Večernji list prisjećajući se dana kada je prvi put posjetila Vukovar. – Bila sam ganuta dobrodošlicom, gostoljubivošću i srdačnim ljudima. Kod kuće u Francuskoj nisam naviknuta na to. Koliko god mi je srce bilo ispunjeno ponosom, nakon povratka kući u Vesoul preplavila me silna tuga. Tako velika da sam pala u depresiju i završila u bolnici. Bilo je to teško vrijeme – prisjetila se Lyliane. Na životu ju je, priznaje, držalo sjećanje na pažnju i toplinu kojom je dočekana u Hrvatskoj, spoznaja da brojni Jean-Michelovi suborci – ponajviše Damir Markuš Kutina, pa i ljudi koji ga nikada nisu upoznali, poput književnice Nevenke Nekić i Antuna Ivankovića, predsjednika Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika – čuvaju uspomenu na njezina sina. I pomogla joj je donijeti važnu odluku. Nakon što je pomno proučila hrvatsku povijest, osobito noviju, napustila je svoj francuski dom, svoje prijatelje i život koji je gradila te se doselila u Karlovac. Tijekom njegova posjeta Zagrebu u studenom 2021., Lyliane Fournier i njezin sin Paul upoznali su francuskog predsjednika Emanuela Macrona sa sudbinom francuskog dragovoljca koji je došao braniti Hrvatsku.
Hrvati su o njemu napisali knjigu i snimili dokumentarni film. Njegovo ime nosi jedan most u Vukovaru, gradu koji je ostao braniti do smrti. Njegov spomenik podignut je tik uz vukovarski most. Kada ga jednog dana pronađu, Jean-Michel ostat će ležati u Vukovaru. U dobru i zlu, on je dijete naše hrvatske krvave bitke za slobodu.